MONTENEGRO, LUČO, ISTORIJO

 

 

 Alfred Lord Tennyson

(1809-1892)

 

MONTENEGRO

 

Uzdigli se do visina đe no klikću orli carski.

Svoju vjeru sačuvali i slobode sunce vrelo.

Danju - noću na nogama, hrabro stoji pleme cijelo

sa rukama na oružju, protiv hordi agarjanskih.

 

Nadiraše bez prestanka al' prodrijeti ne mogaše

sila turska, salamana po klanacah ovijeh svetih.

Krvavi se polumjesec sa bojišta povraćaše,

ranjen mačem Prometeja po stijenama razapetih.

 

O najmanji od naroda! Tvrda stijeno tvrđeg kraja!

Prijestolje od slobode, ti velika Crna Goro!

Protiv sile otomanske ti se rveš mišcom golom,

Sa stotinom na hiljade ratujući naokolo.

 

Otkako je oblak pao đe se krš sa nebom spaja,

U njedrima tvojim nije bilo valjanijeh naraštaja.

(1887)

 

Aleksandar Sergejević Puškin

(1799-1837)

 

BONAPARTA I CRNOGORCI

 

Bonaparta pitao je:

"Crnogorci - što je to?

Zar se zbilja sile moje 

Ne boji to pleme zlo?

Kajaće se - objavite

Nek` vojvode puka tog

pištolje i sablje vite

kraj koljena bače mog".

I na nas on, evo, krete

Sto topova uz njin huk,

Oklopnika kršnih čete

I memluka svojih puk.

Do predaje nama nije,

Crnogorska to je ćud;

Od konjice, pješadije,

Krš nas brani odasvud.

Zasjesmo u stijenje naše

Da vratimo gostu dug;

U planinu gost nam jaše

Pustošeći sve u krug.

Pored stijenja vojska ide,

Namah zbrka! pršte stroj!

Francuzi nad sobom vide:

Crveni se kapa roj!

"Stoj i pali! Nek` ukloni 

Crnogorca svaki svog

Ne mole za milost oni 

ne štedite nijednog!"

Grunule su puške - spale

Kape s grana dignutih,

I u grmlje na nas pale

Pritajene ispod njih

Plotunom smo uzvratili

Francuzima. "Što je to?" -

Oni su se začudili:

"Nije l` eho?" - "Ne, već zlo!"

Pukovnik je njihov pao

S njim sto ljudi i njin stijeg,

Puk se smeo sav i dao

Kako ko zna u lud bijeg.

Stog Francuzi mrze tajno

Naš slobodni, kršni kraš, 

I crvene kad slučajno

Crven kalpak vide naš.

 

Petar II Petrović Njegoš

(1813-1851)

 

ČEVO

 

Čevo ravno, gnjijezdo junačko, 

a krvavo ljudsko razbojište, 

mnoge li si vojske zapamtilo, 

mnoge li si majke ojadilo! 

Ljudske su te kosti zatrpale, 

ljudskom si se krvlju opjanilo; 

vazda raniš od Vidova dana 

junačkijem i konjskijem mesom 

gavranove i mrke vukove! 

Strašno l' bješe jednom pogledati: 

dim te crni bješe priklopio, 

sto hiljadah pritislo Turakah,

oko tebe puške grmijahu, 

frištijahu hiljade momakah

a grakahu na jata vranovi. 

Iza tmine i sunce ogrije: 

pred večer se nad tobom izvedri, 

Turke mrtve po tebe brojasmo, 

pogodit se nigda ne mogasmo 

oko broja, koliko ih bješe.

(1847)

(Iz Gorskog vijenca)

 

IGUMAN STEFAN

 

Ja sam proša sito i rešeto, 

ovaj grdni svijet ispitao, 

otrovi mu čašu iskapio, 

poznao se s grkijem životom. 

Sve što biva i što može biti, 

meni ništa nije nepoznato; 

što god dođe ja sam mu naredan. 

Zla pod nebom što su svakolika 

čovjeku su prćija na zemlju. 

Ti si mlad još i nevješt, vladiko! 

Prve kaplje iz čaše otrovi 

najgrče su i najupornije. 

O da znadeš što te jošte čeka! 

Sv'jet je ovaj tiran tiraninu, 

a kamoli duši blagorodnoj! 

On je sostav paklene nesloge: 

U nj ratuje duša s tijelom, 

u nj ratuje more s bregovima, 

u nj ratuje zima i toplina, 

u nj ratuju vjetri s vjetrovima, 

u nj ratuju živina s živinom, 

u nj ratuje narod s narodom, 

u nj ratuje čovjek s čovjekom, 

u nj ratuju dnevi sa noćima, 

u nj ratuju dusi s nebesima. 

T'jelo stenje pod silom duševnom, 

koleba se duša u t'jelu. 

More stenje pod silom nebesnom, 

koleblju se u moru nebesa; 

volna volnu užasno popire, 

o brijeg se lome obadvije. 

Niko srećan, a niko dovoljan, 

niko miran, a niko spokojan. 

Sve se čovjek bruka sa čovjekom: 

gleda majmun sebe u zrcalo!

(Iz Gorskog vijenca)

 

NOĆ SKUPLJA VIJEKA

(Paris i Helena)

 

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče

ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,

siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,

te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.

Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,

pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;

na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,

mušice se ognjevite ka komete male roje.

Ja zamišljen pod šatorom na šareni ćilim sjedim

i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.

Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile;

krasota mi ova boža razvijala umne sile.

Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,

al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;

pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi

dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,

O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,

te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!

Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze

na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!

Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –

sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;

zatrepte li tice krila u busenju guste trave,

strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.

Trenuć mi je svaki sahat – moje vrijeme sad ne ide;

sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.

Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –

zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!

Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,

od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;

zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,

ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.

Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,

kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.

Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,

uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj

plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj

i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.

Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!

Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati

što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.

Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,

ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –

od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,

dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;

crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!

B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima

no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima

na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,

kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.

Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,

k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;

znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…

Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.

Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!

Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;

svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,

kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.

Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,

tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

 

Ivan Vazov

(1850-1921)

  

OSLOBOĐENJE 

 

I

Zemljo crnogorska,

Cijenim te,

Zemljo siromašna, brdska,

Zemljo ratnička,

Čestitam ti!

Pozdravljam tvoje

Ogoljene visine,

Tvoje šume i klance

I u njima junake

Koje ti rađaš

Siromašna si, jalova,

Ožalošćena čak,

Na prvi pogled

Divlja, neprohodna

Ali si slobodna

Slobodna zemlja u ovome svijetu.

U tebi se ne oglašavaju bezbrojna stada

Ruže ne cvjetaju

Ne zri grožđe

Po brdima tvojim

Zlatom protkanom svilom

Ti nijesi prekrivena

Poput moje otadžbine

Ti nijesi vrt

Ispunjen cvijećem

Ne krasi te ništa

Ovdje cvjeta samo

Lovorika na stijenju

Tek toliko

Da đevojke

Vjenčiće sebi ispletu

 

II

Gradovima bogatim

Ti ne vladaš

Niti spomenicima zlaćenim

Mermernim palatama

Ne dičiš se.

Ali svaki planinski vrh,

Svaki klanac i svaki stijena

Ukazuju na broj

Velikih bitaka i slavnih djela.

Tebe ne ukalja

Ni tiranin, ni rob.

Neprijatelj u tebe ne uđe,

A pokuša li –

Ti postade mu grob.

Osmanlija drhti

Od užasa, sramote

Kolčevima te odmjerava

Dok se vječno prsi.

Sniježni Durmitor

 

III

Nikad neću otići

U rodni kraj

Slavnog Pelide

Gdje Leonidov počiva prah

Da glasom tihim i žalosnim

Kazujem

O životima našim mučeničkim

O ustanku našem skrbnom

O muci našoj prevelikoj

Jer ako se začuje moj glas

I iz groba ustane

Sa svojim barjakom

Neki razljućeni junak

I kao da me prostrijeli pogledom srditim

I glasnom rečju

Prijeteći me upita:

“A vas koliko je bilo?”

 

IV

Ali ti, siromašna zemljo

Na ovakvo pitanje

Nećeš poblijeđeti

Odgovor ćeš vrijedan dati,

Ponosan i sasvim prost.

Ti možeš pokazati

Tvoj narod nag

Bez stida, bez mržnje

Ti možeš reći

Mi imamo “Vučji do!”

Dvadeset Termopilskih bitaka

Ja imam sve do danas!

I onda pred tvojom moći

Postidjeli bi se

I Ahil i Sparta!

 

V

Život ti je žalostan

Lik ti je surov

Gorak ti je zalogaj!

No ti, narode mali,

Narod si veliki!

 

Ivan Mažuranić

(1814-1890)

 

OR’O GNJEZDO VRH TIMORA VIJE

 

Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,

Kršovita, ali vama zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudjer,

Oci vaši rodiše se tudjer,

I vi isti rodiste se tudjer:

Za vas ljepše u svijetu ne ima.

 

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,

Za nj vi isti krvcu prolivate:

Za vas draže u svijetu ne ima.

Or’o gnjezdo vrh timora vije

Jer slobode u ravnici nije. 

1846.

(Iz Smrt Smail-age Čengića ) 

 

Gregor Koritnik

(1886-1967)

 

CRNOGORČEVA PJESMA

 

Ja sloboda ljubim, kuću skladnog žala,

I misli orlovske pale moje grudi,

Žar sunčanog jutra, gle, piće mi nudi,

Nadojeno sumnjom iz čaše kristala.

 

Povjetarac tihi sa morske obale

Preliva se, evo, preko moga lica,

Ko kad neznan-kraju stremi jato ptica,

Ili brižan čamac da klizi niz vale.

 

Moja kuća sklada, moj ljubljeni dom

Ne ima junaka u moći i svili,

Na gerben mi smo prosti se rodili,

Sa viteškim srcem i ljutim handžarom.

 

Ko neman neka bijesni vihor oko nas:

Nema grdne moći da slobodu sputa,

A vrag - hoće l' probat  naša gvožđa ljuta -

Svi puške na rame, a sablje o pas!

(1908)

(Prepjev na crnogorski S. Kalezić)

 

Janko Đonović

(1909-1991)

 

CRNCI I CRNOGORCI

 

1.

U plamsaj jutarnjeg sunca

koje se toplo izdigne

nad američkim rudokopima,

prođu praznim, širokim ulicama,

između olistalih drvoreda,

ko sjenke suvi, koščati,

sa budacima na ramenu

i vrućim hljebom u torbi 

Crnci i Crnogorci.

Pred njima rudnik, golem i žut,

i san o kolijevci na drugom kontinentu,

san o ambaru praznom

u kome se ko zmija

gladna godina savija.

I na grlima podzemnih jama

rano istočno sunce njima je zalaz.

I na cio dan

tutnje njihovi budaci,

tutnje i kunu

ispod svijeta.

 

2. 

O, oče moj, rudaru sinji, 

primi na dar ovaj komad srca, 

ovaj moj pozdrav tebi, 

veliki čovječe znoja i truda.

Svega te dva puta u životu vidjeh 

još kao dijete, doma, na Balkanu. 

Tvoje blijede, mršave ruke 

dale su mi samo nekoliko stisaka - 

tvoje blijede, mršave ruke. 

Tvoje mirne, dobre oči 

samo su se na mene jednom nasmijale - 

o, tvoje mirne, dobre oči!

Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,

povi se i usahnu tamo. 

Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe -

ispucao je, isušio se, pognuo, 

baština zaledinila, zakoravila, 

a vo Plavonja sa Strbine muklo 

rikne katkad alugom gustom.

O, primi na dar ovaj komad srca, 

ovaj moj pozdrav tebi 

veliki čovječe znoja i truda!

 

3. 

Kad proljeće zamiriše nad gradovima 

i zelena krv njegova nabuja u stabla,

izviju se široke palme oko vila

i prvi bagremovi na život zarađuju -

Crnci i Crnogorci,

duboko u zemlji,

zakopani kao kamenje,

kao korijenje -

mišicama,

nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,

što sjekirama

poobaraše rodne gajeve,

tuku,

tuku

i vlastitim rukama svoje rake kopaju -

ah, rake svojih dana,

mišicama, istrošenim, usahlim.

Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima

i umire tu, kao skot, izmučen.

Sklapa oči pune domaćih prizora,

svoje čeljadi,

svoga katuništa

i svojih tvrdih njiva.

Crkavaju tu

pod padom kakvog brijega,

Crnci i Crnogorci

u zlatnim grobovima!

 

4.

Večernja rumen.

Ulice cvjetaju koracima i smijehom.

Smrkava se 

tiho 

gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i 

ljubavnika.

I na cijelu noć 

sve dalje i dalje, 

očajno tutnje njihovi budaci, 

tutnje i kunu 

ispod svijeta.

A kad na grlima podzemnih jama 

žuta svjetlost karbituše utrne - 

Crnce i Crnogorce 

zemlja vraća - 

i jedne crne i druge crne.

 

SLOVO O SAVI

 

Kameni očnjak Maglića

izranja iz pazuha

borovih.

Savino ime ispreda

iz gusala

javorovih.

Sava —

legenda

što njedri iz pogibelji

i bola

Sava —

srž stoljetnih jela,

njihovo srce i smola.

Živi u snovima tifusara

nad brzotocima

Sutjeske,

na visećim mostovima

što drhte kao samoubice

nad bučnim provalijama...

Sava —

puščani jek

što putuje gorama

i ulazi u govor

i san.

Puščani jek —

vatreni vez,

ozeblim rukama tkan.

Sava —

ralo težačko

što ore u krševu.

Sava —

gladna, pojedena kašika

u kolibama na Vučevu.

Izranja iz pazuha borovih

legenda

što najedri iz pogibelji

i bola.

Sava —

srž stoljetnih jela,

njihovo srce i smola.

 

Mirko Banjević

(1905-1968)

 

BELVEDER

 

Sa granja vire pupoljci rosni: 

šta to od zemlje moje rade? 

Peku u srce vrisci žalosni 

za slomljene momke, izdanke mlade.

Kroz sivo kamenje puklo 

odliježe krik na prolomu, 

krik slobode, 

stenjanje muklo i muška snaga u polomu.

Isprobijane glave i kape 

niz mrka kamena ždrijela.

Duboke zgrabiše rape

Mučki ubijena tijela.

Usred divljine mraka, 

usred tamnine noći 

pregršću rujnoga zraka 

ovaj narod je gorio.

Pred njegovom moći, 

čvrstoj k'o kamen-stanac, 

pucao je tiranski lanac.

I ovaj narod se borio 

za osvit jutra rana 

u tmini Balkana.

I ovaj narod je paljen

al' tako nikad nije tupo svaljen, 

niti orošena put Cetinja cesta 

k'o krvlju našom ovoga dana 

kad je provalila riječ protesta,

riječ zagušena sa usana!

U kuće, kolibe, pojate, 

kao zapaljeni luči, 

osveta i revolt se sreli.

U živa jata se jate 

namučene i teške misli,

slažu se k'o kamene sige 

i stežu da puknu verige.

Da se razdrobe obruči 

što nas kao menđeli 

do kosti krvnički stisli!

Belvedere, sinji mramore, 

ti plamsaš vatrom na našim ustima!

— Ah, podmukli meci iz tvojih skutova, 

prigušeni jeci palih drugova, 

u njedru Crne Gore, 

riju po našim grudima! 

 

1923 

 

I danima je otac moj stari

na vratima sudnice čekao,

i danima je licemjerne figure gledeao-

tuga i bol mu se u grud ranjenu zari.

I danima je dobri otac punio red i stroj,

na tamnička željezna virio vrata,

na stražara gledao kao na dželata

koji čuva – uhapšeni narod moj.

Umorne noge oca mog hitale golim kamom

do suda da prispiju i do zatvora dođu

sina da vidi što lanci noge mu glođu –

brata mog da vidi opijena buntom i plamom.

Tada su nas vezali, ćerali, palili –

gonili da primimo što srcu ne primismo svom,

zbog čega u šumu bježasmo, oni nam rušili dom.

Mjesto ljubavi bratske – mržnjom, octom nas napili!

Nećemo! Ne gubimo mi ime svoje kod uvora!

Zalud na nas vojštite paše i generali.

Skliješteni u kršu izgledali smo vam mali –

al vaše odbićemo čete, ostati vrh timora!

i danima je otac moj s tom mišlju svetom

gorio kroz krše, nosio i trnokop i pušku

i s narodom svojim snagu pokazao mušku

da zadive smrću – pobjedom nad najezdom kletom.

Dani su se grušali u maglu tešku i sivu

i oca mog vrebali kandžama dugim,

u lance dovodili sa stotinama drugih –

u njemu starom pirili, razgarali vatru živu.

Preko nadleštava i kafana plazile noći –

mrtve utvare preko grobova.

Zemljake moje došljaci, braća, ko hrpu robova

gnječili, crpli, ubijali – lomili njihove moći…

-Mi smo oslobodili vas! – klikatahu u krvavi dan.

Otac moj gledao palež, sretali ga žalosni zvuci,

dok negđe u gori mrki se vili vuci…

I narod i otac osta nepokoran – žeđ slobode! veliki san.

 

TUŽBA SVETOM VASILIJU OSTROŠKOM

 

Veliki Ostroški Vasilije sveti,

nek ti je slava!

Dojadiše nam ovi krševi kleti –

skapa nam i dijete i vo i krava.

Evo dolazimo dvjesta godina

do tvoga kamenog stana,

izviremo gladni iz sušnih dolina

za spas – za miris oźelog tamjana.

Preglodasmo stopama tvoje pragove.

Cjelovima s krvavo puklih usana

napravismo već na zidu sagove –

i ne svanu nam za našeg dana.

Tražimo te, sveti i čudotvorni,

nek ti je dar i služba!

Postasmo ljuti, zli i umorni,

naša se teška ne čuje tužba!

Zgrčeni te kumismo i propištasmo

ko u procijepu rudinske zmije,

što god možemo i mi ti dasmo –

al’ pomoći nam nije.

Da sjen svesilni tvoj nas ne prokune,

donosimo ponjave i grude sira,

velika bijela runa vune

i ploče voska žute ko lira.

Počuj, veliki Vasilije zlatni,

tvoja je moć i sila!

Suvi, skorčani, crni i patni

dajemo ti posljednju krv iz žila.

I ništa bolje ne okrenu na to!

Ti ne pomažeš nama golima.

Pomoga onim što ti daju zlato

i k tebi gospodskim dođu kolima.

Veliki, sveti, meni oprosti

što govorim gorku istinu živu.

Navrnuše ti na skupo plaćene kosti

debelu grivu.

O velji! Gaze kao kobila,

kod njih je nakit, zlato i srma,

kupuju đe god je stopa probila

to naše zemlje i gustog grma.

Na njivama tvojim i sad radimo,

beskućni ko prije jednog vijeka,

tebi betonske kule gradimo

a našoj boljci ne bi lijeka.

Kraj tvoje kuće šibaju knute,

usta nam vežu uz jek zvona

dok u voltu s blagoslovom vise pršute

za crnu bratiju svetog ti trona.

Pomažeš im, sveti Vasilije blagi,

nek su ti prosti i naši skuti!

Ti tvoji siti nasljednici dragi

ko bikovi su postali silni i kruti.

Podigoše međe kao bedeme

oko tvoje svete gore i paše,

nađu li nam živo, ko vražje śeme

prebiju ga na oči naše.

Ugodniče božji, i nama oprosti

što ne vjerujemo tvrdo više

u gnjile i lažne tvoje milosti

zbog kojih vjekovima krv nam piše!

 

Vladimir Nazor

(1876-1949)

 

DURMITORU

 

Biješ me mrazom i dahom, što koči,

U dane, kad se livade zelene

I šume smolom već mirišu. — Hladan,

Osamljen, gord se ovijaš tišinom,

kralju naših gora i planina!

A ja bih htio, da ko vulkan planeš,

grlo ti se otvori, i lava

Iz utrobe ti klokotajući sukne ,

U ovom novom kataklizmu Zemlje,

U ovoj novoj Društva apokalipsi.

Htio bih, da se čuje i glas tvoj

U toj oluji mržnje, gnjeva i straha,

Jer mi smo dugo znali samo šutjeti,

I onda, kad se iz dubina bola,

Preteča Čina, mora čuti Riječ.

Planine naše sada plamte i huče;

Doline hoće da se uvis dignu,

I močvare se talasaju.

— Propni iznad se sviju, Durmitore, kad si

Najčvršće građen i brat si najstariji!

Na tvome vrhu sjedi Udes naš.

(Razvršje u Crnoj Gori, 28. V. 1943.) 

 

KOČA I PEKO

 

Koča? – Znam ga ja. To je čudo među

nama.

Malen, vitak. Trepte brčići mu tanki.

Grlo mu je puno španjolskih pjesama....

Blistavih očiju za stol Titov sjeda,

Ko vitez-paladin pun Žara i Vjere;

A kad u rat vodi svoje Proletere,

Čitava ga Bosna, diveć mu se, gleda.

Peko? – Znam i njega. To je onaj, koji

U svakome džepu grad osvojen nosi.

Kao jablan, što se vjetrine ne boji,

Uzraste na nekoj crnogorskoj kosi.

Otišao je na Jug, gdje na vrhovima

Stare mračne kule u klanac obara,

A za njegovijem dugim koracima

Nova se legenda partizanska stvara.

 

Radovan Zogović

(1907-1986)

 

LOVĆEN

 

More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:

čаs je zeleno nа pokislu trаvu,

čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se

zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje.

А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu

pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа.

More se Lovćenu žаrko osmijevа:

pred kаmenom kulom po pučini gore

zrаkаste bаklje. I gore i plove

splаvovi stаklа, otoci, potoci!

А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:

njegovu djecu, njegove sinove

niz more vode robljem u logore.

Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,

nevidljivo lice u oblаku gnjevа!

Gledаm li po moru sunčаne lаtice,

ili me more, kаd se osmijevа

po srcu pljusne, od srcа do usne, –

Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,

srcа punijeg bolovа i gnjevа.

Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku

kаd more roblje svezаno odnosi.

Po oblаku tvome sudim o oblаku

što rаvni mori, što munjinom zrijevа.

Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi

crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!

 

PROLOG ZA NENAPISANU POEMU

 

Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica

u marš - koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.

Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica,

pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.

 

Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka

prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.

I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,

nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?

 

Tako je prolog napisan. I budę li istrzan i sakat,

i stih umoran, i rime suve i nijeme, -

neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:

da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.

 

STRIJELJANOJ MALOJ ANI STUDENTKINJI 

 

Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,

i snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice.

I imali smo – čas u mojoj, čas u njenoj sobi –

uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.

I imali smo, nas dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,

iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo ponovili.

Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od žara;

nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.

I ko je znao, i ko je mogao misliti, mala Ana,

da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav ridaj,

a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,

uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.

I ko bi znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,

da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo i na čipke

pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,

krv, a ne odblijesak od lica i od knjige.

Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila Ana!

 

SRAMOTNA BALADA

 

U mukloj sobi stoje oružane straže, 

po zidu vise krune, kukasti krst i kosti 

i slika Poglavnika, i slika Vojvode Draže. 

Za stolom, na kom drhte mokre butelje i čaše, 

sjede, puše i piju — četnici i ustaše. 

 U malom gradu je tiho, čuje se kako česma plače. 

Kad top opali — prilike kod stola stanu 

i jedan čita: Dano iz kotarske palače... 

savez za skupnu borbu... plata u markama i duvanu... 

sad su ustaše i četnici jedno, i jedna riječ: usta-če. 

 Kad top opali opet, i prhnu preplašene ptice, 

dva pera krenu — napolju zatrube trupe — 

četnik potpiše „srpski", ustaš iz latinice, 

pa se svi ruče, i svi se složno poljube, — 

i tad se Draža i Poglavnik pomiluju licem u lice. 

 Ustaše skinu s pasova čuturice krvi srpske iz Foče, 

četnici čuture hrvatske krvi sa Rame 

pa jedni drugima u putire od lubanja natoče; 

dospu mletačkog vina, podignu putire put slika, 

i Draža tada nasloni glavu na rame Poglavnika. 

 Kad top opali trećom, i trube ponovo zaviju, 

tada se čaše kucnu, i krv im sa rubova pljusne, 

pa četnik kuša hrvatske, ustaša srpske čaše, — 

a Draža i Poglavnik jezicima miču, ko da i oni piju 

a zatim slatko ližu — svoje krvave usne. 

(1942.)

 

Branko Miljković

(1934-1961)

 

GROB NA LOVĆENU

 

Ali ne, to još uvijek nije vrijeme.

To je jedno mesto

koje prepoznajem u prostoru.

 

Mrtve su gore odakle ta riječ dođe.

Sfingo s pticom lažljivom umjesto lica koje svlada

tajna iza slijepe maske. Rođenje je jedina nada.

Vidim smjele mostove preko kojih nema ko da prođe.

 

Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta

gdje provijava smrt i ljubav ne spasava.

Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava.

Taj san je u noći produžetak dana i puta.

 

Šta si ptica ili glas koji luta

pod divljim nebom gdje te pjesma ostavila samog

na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo

gdje ne postoji vrijeme, gdje jedna svjetlost žuta

negdje u visini čuva otisak tvoga lica.

Čovječe tajno feniks je jedina istinska ptica.

 

Aleksandar Ivanović

 (1911-1965)

 

JUTRO POD VOJNIKOM

 

Opet se pogled vrati dragoj slici:

preda mnnom Vojnik - vrletna planina.

A u srcu misao i toplina:

o, sve su naše planine vojnici.

 

U nebu jutro zlatnu pređu splete

i prvim zrakom u vrhove tiče:

kao da ruka sunca, o Vojniče,

na ramena ti stavlja epolete.

(1960)

  

POHODI NA CRNU GORU

  

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,

s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,

kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa

a junaštvo tvoja jedina industrija?

 

O, mogla si pred svima noću-danju

džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:

pred njih bi palo samo izgužvano i žuto

uvjerenje o siromašnom stanju.

 

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata

kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska

i sve rudnike suha zlata,

ti - siromašice moja slovenska! 

(1960)

 

Ratko Vujošević

 (1941-2004)

 

AU REVOIR MONTENEGRO

 

1. 

I nebo mrkim vjetrom obavito,

I gore što su svoje otpjevale,

Putuje sunce samo sebe sito,

U meni su se munje pohvatale,

Daleke duše legle pod kopito

 

Oči, što su se nožu obećale,

I grudi nebu kad ljosnu s vješala,

Za mnom su otrovne slobode ostale,

Što zna sem da gine Crna Gora mala,

Glađu su mi riječi zasjale

 

Glava i šaka k nebu podignuta,

Prostorom mračnim još se sijeku boje,

Oko mog srca mač krvnički luta,

Mrtvi i živi teže da se spoje

U velikoj muci nasred moga puta

 

Crna slobodo, crno junaštvo i časti,

Svaki je grm raka dva vojnika,

Tu se bije bitka do propasti,

Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,

Iz svakog će čela po kamen izrasti!

 

2.

Strašnu svijeću dade istorija,

Grije ljubav smrću nadahnuta,

Mjesto sunca sija pogibija,

Krv moja bez reda prosuta,

Strašnu svijeću dade istorija

 

Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,

Niti imao spokoja duševna,

Montenegro, i bog nek je proklet,

Još mi igra nož u vrhu zjena,

Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek

 

Grana granu, rana ranu veže,

Nit daleka nit buduću krene,

O, ognjište, što iskru ispreže,

O, daleko neko pokoljenje

To nije svijeća, već je luča mrtvih,

Njivim u srcu grobove kao ljude,

Na duši su malje od kolaca,

Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,

To nije svijeća već je luča mrtvih

 

3.

I kako u srcu da tri srca smirim,

Ljubav, mržnja, i san da ne žive,

Već možda služe sjenki crne snage,

Pomozite mi noći rosne blage,

Pomozite mi noći rosne blage.

 

Ovo biće je polu kamen polu čovjek

I dijelimo se i rušimo se oba

Ja što hoću da niknem iz groba

I putujem kako putuju ljudi

No biće je ovo polu kamen polu čovjek.

 

Toliko mrtvih leži u zabludi,

S glavom što jetko sagorijeva,

Montenegro, usred tvojih grudi,

Jedno srce prska a drugo zrijeva

S glavom što jetko sagorijeva

 

Na zaokretu na putu ka nadi

Zvijezda tvoja sija i ubija

Dio mene neka se ugasi

I kako u srcu da tri srca smirim

Ljubav mržnja i san da ne živim.

 

4.

O buduće vrijeme da li si mi tuđe,

Vjerna tama vjernom srcu osta,

Ja čekam da sunce u krv uđe

I otiče kao rijeka prosta,

O, buduće vrijeme da li si mi tuđe

 

Kamen se potuca kao čovjek,

Na mome putu to je strašni znamen,

Montenegro, crna pjesmo dovijek,

Pada čovjek zgažen kao kamen,

Polu kamen polu čovjek.

 

Glava i šaka k nebu podignuta,

Prostorom zračnim sijevaju boje,

Oko mog srca otrovi se pute,

Montenegro, tragičejska goro,

Zvijezdo u crnoj noći udahnuta.

 

Ko je oko noža sunce svio,

Na razbojištu dom zdomio,

Neka ljubav u krv uđe,

Montenegro, lučo, istorijo,

Montenegro, lučo, istorijo!

 

5.

Orevuar Montenegro,

U meni su se munje pohvatale,

Sablje što su sjekuć zarđale,

Orevuar Montenegro

Hajko za mojim grobom preko svijeta,

 

Najcrnja pjesmo i jamo u duši,

Ljubavi i smrti u jedno ponijeta,

Strijelo u srcu i pošto se sruši,

Hajko za mojim grobom preko svijeta

Lučo čije doba više nije,

 

Plamena iskro u kam zamrznuta,

Neka me mrkli vjetar obavije,

Oko mog čela trošno vrijeme luta,

Lučo, čije doba grije

 

Orevuar Montenegro,

Velika pjesmo bačena u stijene,

Jedina moja noći, noći bez zamjene,

Orevuar Montenegro!

(1966)

 

Vitomir Nikolić

(1934 - 1994)

 

GRANADA

 

Izvešće jedno jutro mene sužnja

i prije nego se dan razdani

ubiće me ni kriva ni duna

izvan grada na pustoj poljani.

 

I ponoviće se sramna slika

već toliko puta ponavljana:

mrtav pjesnik pred četom vojnika,

a okolo pjesma ponižena.

 

PISMO MOJOJ UČITELJICI

 

Draga gospođo učiteljice,

ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča

punih ljubavi za ptice nevine i slabe

poslije kojih smo, zbog svake praćke

i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,

pa čak ni to što me vukoste za uši,

sve je to danas na svoj način milo

i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog

rata, zime, gladi, bodljivakve žice,

nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,

junaštvo dostojno poštovanja

učiti nekog ljubavi

uz huku jednog strašnog rata,

jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,

i ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

 

NOĆ SA DUBROVNIKOM 

 

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,

Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,

i s kopna, i s mora – sa svih strana

Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,

ali ipak ćutim ovu mržnju staru

koju nikogović sipa, obezdušen,

na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,

a naša je patnja u suzi skrivenoj,

što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci

kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,

onog velegrada krasnih sarkofaga

što ga, nakon dvije hiljade godina,

zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,

ni pijane rulje njihove i naše;

mogao se Solin spasiti strahote,

mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,

u ovoj noći bratske krvomutnje,

dok krvnici mirno svoj posao rade?…

Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje.

 

Desanka Maksimović

((1898-1993)

 

BITKA NEBA I KAMENA

 

Šta je naše ljudsko poprište

prema ovoj noćašnjoj nad Lovćenom bici!

Udarili munja modri svici,

hoće kamen ljuti da unište.

 

Nezemaljske sile sve okolo, nište.

Strašni li su oblaka krici,

i još strašniji kamena urlici,

jaruge ko zmije u procjepu pište.

 

Zna li bog munja da Njegoš tamo spava?

Smije li noćas da ga uznemirava,

gromovima da vječni san remeti?

 

Rvu se vjekovne stijene i oblaci,

ne može Lovćen oblake da zbaci,

ne mogu munje da grob otvore sveti.  

(1987) 

 

SUTON NA SKADARSKOM JEZERU 

 

Jesu li ovo prvi dani svijeta

kad život na zemlji tek se čeka?

Dokle okom vidiš, nema čovjeka,

nema doma, nema cvijeta.

Ničega sem kamena, magle i vode,

i slobode, beskrajne slobode.

Crna Goro, gdje raste tvoje cvijeće?

Možda je kao kamen i ono sivo?

Gdje su ti njive, gdje ti je drveće,

gdje su ljudi?

Ima li na tvom stijenju išta živo?

Što sunce ogrije kada se probudi?

Crna Goro, imaš li jaganjaca,

i ptica, djeci mjesto igračaka?

Imaš li kutak gdje djevojka sanja

kad čuje korake mraka?

Šta noć uspavljuje u beskraju ovom

bez klijanja?

Ima li gdjegod pšeničnog zelenila

i zemlje pregršt u stijenju duboko?

Ima li sela brdskih i katuna

i vodonoše kraj izvorskog bila?

Možda si dokle ljudsko vidi oko

nepregledna kamena buna?

Možda ničeg nema sem tišine

što odnekuda stalno se doliva

u smiraj dana?

Crna Goro, možda si samo

domovine jezgra, kremena i živa,

i njen gromobran do gromobrana?

I, posle mjesečeve svjetline,

sunce što progore na tankom nebu,

trava što je opazih rijetku

i žbun zgureni u kamenom žlijebu,

učiniše mi se kao prva svjetlost

i prvo klijanje u svijeta početku.

I riječi ljudske iznenadne,

rijetke kao kapi rijetke kiše,

učiniše se prvi ljudski govor

i kao da na zemlji nema

čovjeka ni govora tako ljudskog

nigdje više.

  

NASTAVAK RAZGOVORA

 

Nema više pjesnika Zogovića,

da nastavimo razgovore stare

o poeziji, Puškinu i Moskvi,

da spajamo podneblja i atare

kao vezivnim tkivom organizam,

da ga u Srbe svrstam,

da mi protivrječi,

tma dokaza prospe,

da mi tumači komunizam.

Nema Zogovića da me priupita

kako se u mom kraju zvaše

poneka ptica, drvo ili trava,

da im nabrajamo sinonime,

da se obradujemo kada koji predmet,

običaj, pojava,

u oba kraja imaju isto ime.

Gdje li je sada pjesnik, moj sabesjednik,

da nam bude milo

kad se složimo doslovce,

kad pomisao imamo istu

o nečemu što se u svijetu zbilo

kao da smo negdje u djetinjstvu

zajedno kupine brali 

i čuvali ovce.

Nema pjesnika prinudnog usamljenika.

Da je da se otkud bar nakratko javi,

da od razgovora pravimo praznike,

da svojih ubeđenja

pronalazimo srodnosti i razlike, –

a zatim da se sjećamo 

voljenih pjesnika

i govorimo naizmence njihove

drage nam stihove.

Gdje li je sad čovjek koji je znao

na strašnome mjestu postojati,

koji je strofe rezao kao dlijetom

koji je duhom

znao pretvoriti zatvor sobni 

u vasionu,

izlaziti nakraj sa protivnika četom

pretvarajući u gorku muziku

mir oko sebe grobni.

Otišao je tamo gde se vječno ćuti

pjesnik koji je još do juče

sa zanosom neskrivenim,

ali ne kivnim,

volio da mi tvrđenja potuče,

da ih oglasi naivnim, – 

prosto iz potrebe da se bori,

da izmišljenog protivnika stvori

Već ne možemo nastaviti razgovore 

niti u zemlje pomrčini

niti negde gore

za nedokučnim neba krilom.

Razgovaraćemo sad za mojim čelom

u sjećanja trenutku neveselo, – 

kao da smrti nije bilo.

 

Vesna Parun

(1922-2010)

 

LOVĆEN

  

Na ovaj goli vrh zabludih

da pitam Onog koji tu spava

u pjesmi kamenja: što su ljudi

i što je smrt, i što je slava

 

pod zvijezdama kojima odan

robuje noćnik, čela tužna.

I što je ljubav, kad si prognan

na rt bez nade, na ostrva kužna.

 

Tkaš šutnjom neku davnu vjeru

pustinji toj, gdje zlo je biti

umjesto dažda cvijeću poslan.

 

Al' ako srce ne zna mjeru

ni mjera spokoj, o plemeniti

duše Lovćena, kaži mi: tko sam?

(1971)

  

NOĆ NA CETINJU

 

Cetinje, urno sumorna,

u tebe bol smo sasuli jetku

tim brda mrkih samoća i ja,

glas što hrli svom svršetku.

 

Ponor je čula - razigran

u tijelu zemlje mračni opoj.

Duda je smrtnika vječni stan

nevina pito žudnji tvojoj.

 

Tu gdje sam blizu najljepšoj ruci

koja je pronijela ovim Balkanom

kamenog sokola na svom dlanu

 

neka me prožmu svi jauci

neba i zemlje! Da opčinim snom

buđenje jave u rscvalu granu.

(1971)

 

Jevrem Brković

(1933 - 20219

 

CETINJE

 

Vladimir Visocki

(1938-1980)

 

CRNOGORCI

 

Vodom gorskom hvatane u grsti

Žurili su usta da okvase

Šteđeli su vodu Crnogorci,

Da život do trideste spase.

 

Jer umrjeti pravilo je bilo

Od kuršuma i mača ljutoga,

I unijet sobom u grobnicu

Barem dva-tri vraga nečasnoga.

 

Dok se oroz pušci ne istroši

Gađali su s konja i s koljena,

Zarobit se davali nijesu,

U lancima Crnogorca nema.

 

A živjet su željeli do stote,

Taj žedni vijek pun jeze i strave,

U kraju bogatom nebom i gorama

I sa mora dosta – preko glave.

 

Šesto hiljada jednakih porcija

Vode žive u jednoj grsti, svete…

Živovali tako Crnogorci

Svoj dug vijek – jedva do tridesete.

 

Žene su im vodom nazdravljale

Skrivajući đecu po gorama

Do trenutka kad sama uzmognu

Čvrsto držat pušku u rukama

 

Crninu su ogrtale mirno

I tiho su gasile ognjišta

Lile suze ćuteći – u travu

Samo krvnik da ne čuje nista

 

Crnjele su od jada i tuge,

Ko od mraza plodorodne njive,

Sa njima su crnjele i gore,

I u gar se pretvarale žive

 

Bila je to žalost pregolema

I u srcu sagorijevanje,

Protest gora i ljudskog otpora

I u buntu samospaljivanje

 

Pet vjekova kao božje kazne,

Sin je glavom zamjenjivo oca,

Plamtjele su gore od požara,

I sa njima crnogorska srca.

 

Prolazili cari i dvorjani,

Smrt u boju vrhunac je časti,

Bješe ono Crnogorac pravi

Koji uspje do trideste pasti.

 

Malo mi je jednoga rođenja,

Rastao bih iz dva korjena,

Žalim što mi Crna Gora

Nije moja druga domovina.

(1974)

 

Čedo Vuković

(1920-2014)

 

MITSKI DEKAMERON

 

Obnoć Crna Gora pobijeli

od iskonske mjesečine

i glasnih rana-snova.

 

Iz plamena na ognjištu iskre se prariječi.

Rijeke svijaju prstenje priča

oko planina

iz vremena izraslih.

 

I mrtvi su žedni – željni razgovora.

Snove snijeva jedna glava zasanjana,

mitove i legende,

sva bijela gora. 

1989.

 

HARMONIJA

(Odlomak)

 

ORFEJ (ovisok, vitak, u kratkom bijelom hitonu, 

skoči na obzid; ozaren je suncem, širi ruke, 

osmjehuje se, čas umorno i gorko, čas vedro —

kako ga stihovi vode; uz tihu, 

talastastu pratnju citre kazuje — popijeva stihove:

 

     Kolijevko modra, pjesmu mi odnjihaj

     O stradanju našem kroz bure i strasti,

     Gđe Tanatos vreba, grobna luka tiha,

     Gđe rekosmo srcu: ploviti i rasti!

                                   Ploviti i rasti!

 

     Pred zvucima ovim oluja se lomi,

     Rep savija tigar, hita svojem logu,

     Lavovi i vuci bivaju pitomi,

     Ali ljudsku zvijer ukrotit ne mogu!

 

HARMONIJA: Zvijer ljudsku  — ja ne mogu!

A gđe je njen brlog? Odakle riče?

 

     Plovidba je ovo kroz oluj u nama!

     Tu se vesla krše o podvodnu građu,

     Tu harpije reže, zja paklena jama. . .

     Nasuka se krma — na ramena lađu!

 

HARMONIJA: Ramena i rebra trošnija od lađe —

iznijeće lađu.

 

     Provede nas Jason kud je mašti drago

     Kroz sudar stijena i skršene lađe,

     Tu pustismo pticu i proplovi Argo,

     Ne bježasmo od zla i zlo nas ne snađe!

 

     Gruvalo je more i nebo se treslo,

     Padali veslači, smoreni od nesna.

     I u mrtvoj ruci besmrtno je veslo

     I na mrtvoj usni besmrtna je pjesma. . .

 

HARMONIJA: I pjesma je smrtna, Orfeju —

plače mi se.

 

     Nađoh zlatno runo u njedrima svojim —    

     Tu ljubav i cvijet, tu riječ se rodi.

     I na pramcu oštrom sav zanesen stojim,

     U oku mi lađa podnebesjem brodi.

1992.

(Stihovi iz drame Harmonija)

 

Stefan Mitrović

(1909 - 1985)

 

SAM

 

On je sam, Andrija Jablan, u noćnoj mučionici

on je okovan između četiri nijema zida,

između četiri samoće od kamena.

On je sam, i nikog nema do li sebe,

i noć tihu kao klijanje maslina,

kao san krila zaspalih

lastavica.

 

On je sam. I protiv njega stoje

u ovoj noći bistrih zvijeda

devet mučitelja s devet bičeva,

devet bičevalaca s devet lisica,

devet okovalaca s devet igala

za bodenje pod nokte. 

On je sam u noći kamenom mučilištu,

a sunca nema da probije

kroz stakla prozora

galebljom svjetlošću s visova dana,

da uđe u prostor osama i mučenja.

I sunca nema, da mu lice vidi,

da mu ranu na čelu,

bijelom sjenkom

cjeliva.

 

On je sam samcat, Andrija Jablan,

i nema zvijezde nad prozorom,

da poruči moru, da more kaže talasima,

talasi rodnom selu na obali,

da je doveden u mučilište.

Nema zvijezde glasonoše, da poruči

ocu i majci u selu, bratu ribaru,

da mučitelji dolaze po njega

s devet lanaca s devet bičeva,

s devet putila

od željeza.

 

On je samcat sam, okovan osamom i željezom,

on koji je brodom kroz oluje plovio

pored oštrih rtova, pored ošmrka,

on koji je izdanke maslina sadio,

da zemlja očima seljana rodi svjetlost ulja

da svjetlost ulja

mrak razgoni.

 

On je osamljen, on je vezan, on Andrija Jablan

i protiv njega stoje sva mučila,

i bičevi i korbači, i šibe oštrovrhe,

i igle užarene, i kliješta za lomljenje zuba,

i tegove željezni, kese pijeska

za tuču u kosti krsta,

i bubrege.

 

On je sam, a noć je budna u krošnjama

proljetnih rascvjetanih bagrema.

Ruke mučitelja počinju. Kreću se ka njemu mučila.

Kreću se bičevi, idu lisice i lanci.

Gledaju ga igle oštrih vrhova,

i krakastekamdžije

i kliješta rastvorena

s noktima.

 

On je sam, samosam. Noć je zanimijela

u vrhovima borova na planini.

Šutnja, pa vika, pa cika, pa alakanje mučilaca.

Počinju da nasrću bičevima

na njegovo lancima vezano tijelo,

a bagremi mirisima sanjanju

o tihom snu ljudi,

o snu iza trepavica.

On stoji sam i visok, okovan u noći,

kad je srce tvrđe od čelika,

kad prsti ne jecaju pred otvorenim kliještima.

Mučitelj, evo, sada kliještima nasrće,

kliješta rastvara, da mu na rukama

vadi nokte

s prstiju

tankoćutnih.

 

On je sam i visok u lancima, u okovima

među vadionicama noktiju s prstiju.

U srcu ima zemlju svu do visina jutra,

i rodno selo na obali bregovitoj

i bor granati na brijegu nad selom

i vječnost na usni njegovoj

zašućeloj.

 

Momir Marković

(1948 -2020)

 

USPAVANKA

 

Snijevaj budno

Spavaj otvorenih očiju

Čovječe spavaj oprezno

Mnogo je lovaca na tvom tragu

Spavaj kao da te love

Spavaj kao da si u lovu

Sigurno negdje imaš prijatelja

Sanjaj prijatelja u lovu

I ništa ne kazuj

Gledaj u snu

Valja ti ići daleko

Spavaj oprezno

Spavaj otvorenih očiju

Mnogo je lovaca na tvom tragu.

 

BALADA O BIJELOM VUKU

 

Vuk

ni mrki ni sivi ni riđi

Vuk vukova

Kao grudva snijega

Kao sniježni namet

Kao usov

Bijeli vuk

Jedan i sam

Skoljen hajkačima

I lovcima

Na čeke postavljenim

Promiče gorom opkoljenom

Bljeska proplancima

Kao plamsaji svitanja

Jedan i sam bijeli vuk

Mrki vukovi u čoporima

I sivi i sinjgavi

Reže ljubomorni

Na bijelog vuka

On nosi svoje bijelo krzno

Kao zastavu koja leprša

Vijori pred hajkačima

I prkosi

Bijeli vuk

Šapat drhti na čekama

Osjećaju njegov dah

Čuju škrgut zuba bijelih

I vide bijeli trag munje

Kad mine

Strpljivi lovci

Garave čekalice u zasjedi

Bijeli trofej sanjaju

Mrki i sivi vukovi reže

Kopaju šapama

I pokazuju očnjake

On samo izvije vrat u nebo

Kao ratnu trubu

Mahne bijelim repom

Kao barjakom

I blista u crnoj šumi

Kao zornjača

Bijeli vuk

Premoreni hajkači padaju

u zaborav

Jedan po jedan

Hlade se ugrijane cijevi

I srca lovaca

Mrki i sivi vukovi zavijaju

Gladni gipke bjeline

Cvile uplašeni psi

I privijaju uz noge gospodara

Bijeli vuk zamiče preko visa

S ranama od zuba i kuršuma

Kao grudva snijega

Hitnuta u nebo među zvijezde

I ne može se slijediti

Bijeli vuk

U njedrima nebesa

Vučiji studenac ima

Gdje se skupljaju žedni

I progonjeni

U smiraj dana

Bijeli vuk je tu pao

S krvavom pjenom na ustima

S crvenom pjenom

Po bijelom krznu

S krvavim ružama na plećima

Od zuba i kuršuma

Žeđ je hladio gutljajem tišine

A rane maglom

Trijebio je krv i blato

Sa bijelog krzna

I pustio suzu u studenac

Bisernu suzu

Bijelog vuka

Od tada studenac svjetluca

I vidi se noću

Duboko u njedrima nebesa

Vučiji sudenac

U velikom lovištu muk

Mir besmisla i smrti

Očaj zaboravljenih

Mrkih i sivih vukova

Hajkača i hrtova

Sama čama i čađ

Sve dok bijeli vuk opet

Ne osvane

U predjelima omrklim

Bijeli vuk. 

 

Vukajlo Kukalj

(1907 - 1944)

 

PISMO MOJIM ĐACIMA

 

Pišem vam ovo pismo,

dragi moji,

a ne znam

hoće li ikom od vas ikad

ono u ruke doć.

Ja bih najviše želio

najviše bih volio

da mjesto njega

dođem sam kod vas da sjedim međ vama,

da vas sve izmilujem toplim očima i riječima

da vas sve izgrlim

polusakatim rukama.

Ušli bismo (zar ne, tad svi) u razred

Ko onda kad nije bio rat

i razgovor bismo zapodjeli dugi!

Ali ja za vas ne bih bio ni „uča“ ni

"gospodin", no drug i brat —

(koji je i pošao na ovaj put

da vam donese život drugi...).

Pričao bih vam o svemu, o svemu:

i kako sam gazio ledeno drobljenje Lima

i kako sam gazio plahu i plavu Pivu,

i kako sam na Maglaju trpio žeđ i muke.

Pričao bih vam kako sam zelenoj Zelengori

kundakom mrsio kosu

i pred Banja Lukom

bio ranjen

u obje ruke...

kako smo po Herceg-Bosni

žnjeli krvave žetve;

kako je pored mliječne Neretve

gorko pasji Borač

i kako smo

plameno

klicali našem Titu...

Pričao bih vam, pričao... ali...

ne... ništa. Kad se ne može — pisaću...

Kako ste mi, dakle! Jeste li mi partizani

postali!

Kako ti, Ljubiša. Kako djed-Mikulu zdravlje!

Ima li, bre djeco, ikoga od vas!

Ko još ima živog tatu!

Ili je, možda, ko Bosna,

u ovom ratu

stradalo i vaše

pitomo Pomoravlje!...

Hej djeco moja, moja topla proljećnja jagnjadi,

moj rumeni jaganjče u cvijetu,

godina i po već se između nas priječi.

Godina i po - to je godina i po bez riječi.

 

NA PERIFERIJI PERIFERIJE

(odlomak)

 

Pjesnici moji dobri, evo vam bezmjerni kompleks 

neomeđenog makedonskog neba,

evo vam karta, zemlja i ljudi 

što im je kroz kapu perčin proklasao,

evo vam crne ruke što nam bijeli hljeb daju –

pa manite se vaše sanjive sladunjavosti! 

 

 

Radonja Vešović

(1924-2011)

 

SKICA ZA SPOMENIK HRABROSTI

                                               Savu Buriću

Ruku pružiš

(na dlanu ti poljska ševa)

Tanjiš se u prste.

Zatim u vazduh.

Ni ptica te

ne plaši.

Pjeva

sa tvog dlana

mrak ugašen.

Oštri kljun

o tvoje nokte.

Vjetar tupi šiljboke

o tvoje oči.

Brusi se o sječivo

tvoga lica. Gudalom prevlači

preko žica tvoje kose.

Posljednju tvoju želju

šume gradske fontane.

Rane su- divlje kupine.

Gdje ih nabra toliko?

Ko će sad ponoviti

sve bolove u bronzi?

Ko bi vjerovao svojim očima

da mrtav noću koračaš po gradu

na svojim ranama. Svijetliš

vječit prekor onima

koji prespavaše svoju zoru.

Da su te znale ovako kao sad,

mogle su i za života

u tvoja njedra

da se ugnijezde

sve dobre ptice ovog vijeka.

Rebra ti u parku nedjeljom zvone

kao gradski jablanovi.

Toliki si

a ni ptica te se ne plaši.

 

SPAVAČ

 

Daleko odbacio ruke

trepavice duboko sveo.

Kao u hladu kolibe

koju je sam blanjao

kao pod granama koje je kalemio

kao na ledini

koju je sam zalivadio.

Ležao je nalećke

spavač kisan

kvasio usta

kriškama neba.

Kao da kaže:

ovako čvrsto spavaju

jezera u dolinama

ovako miruju

oblaci iznad žita.

Odmarao se

pružen kao njiva

kada grad ode —

sa zemljom najzad

sasvim prisan.

Od krvi ni traga.

Sve je na njemu govorilo

mrtav, mrtav

a ja mislio: sanja.

Svu noć ga vidim

žuri za nama

a šume ćute —

nigdje partizana.

Stravljen

s brda na brdo korača

nepoznatim krajem.

Pružam mu ruke

iz polusna

da ga pridržim

da istraje.

Sutjeska, maja 1943.

 

Maja Perfiljeva

(1941 - 2019)

 

MOJA ZEMLJA

 

Ti nemaš kula i bogastva Kremlja,

ni sjajnu raskoš gradova Evrope,

čudesa tamnih, romanskih muzeja,

ni zlatne krune dinastije stare.

 

To malo zemlje i to malo mora,

te gole stijene pored tamnih vala

i sivi kamen nekog starog dvora —

taj leptir s mape — to je zemlja moja.

 

Da, svega ima - pričaju na svijetu

pa ipak dođu pod čemprese tvoje

i kao starci vrate se na svoje —

i tada znaju koliko te vole.

 

To malo zemlje i to malo mora,

te gole stijene pokraj modrih voda

i sivi kamen nekog starog dvora,

taj leptir s mape — to je zemlja moja.

 

BOKELJSKA NOĆ

 

Jedne će se noći lude

zapalit u nama vatre

čudit će se moje vale

kako zanos grli ljude.

Srce jednom mora planut

za sav život, za sve dane

mora nekad poslije tuge –

vjetar nosit naše lađe…

Zasjat će palaci

antike tarace

čakulat će šjore

zie Graciane…

Svi oriđinali

i sve karampane

hodit će na feštu

za nas Kotorane!

Ali kada nakon slavlja

opet dođu noći duge

divne plave moje vale

znat će tješit svoje ljude!

Srce jednom mora planut

za sav život, za sve dane

mora nekad poslije tuge

vjetar nosit naše lađe.

(1966)

 

Puniša Perović

(1911- 1985)

 

KOMANDANT SAVA

(pjesma iz 1943. koja je postala narodna)

 

Sa kraj Bosne i mora, 

zna ga zemlja sva 

svud se slavom pročuo 

 Komandant Sava… 

 

Vodio je brigade 

preko polja, gora, 

razgonio je bande 

mrskih zlotvora… 

 

Hej-haj, hej-haj 

Komandant Sava… 

 

Huči, teče Sutjeska, 

pliva krv po njoj, 

divizija Savina 

bije ljuti boj… 

 

Tuđe horde proklete 

nadiru kroz noć, 

juriš moji junaci, 

mi moramo proć’… 

 

Hej-haj, hej-haj 

mi moramo proć’… 

 

Što to huči Sutjeska 

u taj pozni sat, 

mrtav kraj nje leži 

slavni Komandant… 

 

Hej-haj, hej-haj 

slavni Komandant…

 

KONJUH PLANINOM

 

Konjuh planinom, vjetar šumi, bruji,

lišće pjeva žalovite pjesme…

Borovi i jele, javori i breze

svijaju se jedan do drugoga…

Noć je u crno svu šumu zavila,

Konjuh stenje, ruši se kamenje…

Mrtvoga drugara, husinjskog rudara

sahranjuje četa partizana…

Kiše jesenje po grobu su lile,

bure snežne kosti su raznele…

A na vrh planine zastava se vije,

crvena od krvi proletera…

 

Dušan Govedarica

 

MARKOVA EKLOGA

 

Ima jedna gora gola

Iza koje sunce pada,

Preko neba vučjeg dola

Mjesečinu pasu stada.

 

Kraj pišteta izvor živi

Suzi kamen iz litice,

I bistra se voda divi

Bistrom oku pastirice.

 

Ima lipa u prisoju

Iznikla iz rajskog blata,

Pastiricu uze moju

Crnom omčom oko vrata.

 

Sa mnom plače suzom juži

Pelin goro, goro mila 

Daljinama zvono tuži -

Dabogda se skamenila.

 

Ima jedna gora gola

Iza koje sunce pada,

Ispod grla njenog bola

Mjesečinu pasu stada.

 

Goro pusta, ptico mala

Sleti dolje u dolove,

Za mnom plače svir svirala

S tanke grane jasenove.

 

KOSTINE GUSLE

 

Vidiš prvo ruku laku

Javor drvo opasala,

Rže kroz noć naopaku

Raspet vranac sa gudala.

 

Zaigraju prsti meki

I polude u tri lika,

Pa odjekne jek daleki

Ko iz grudi ranjenika.

 

Sa ognjištem plamen kleči

U hajdučkim pećinama,

Gle čovjeka gđe liječi

Mrak vjekova na strunama.

 

Glas napušta grlo slavno

Pjesmom neznan junak jaše,

Iz vremena nekog davnog

U vrijeme ovo, naše.

BILJEŠKE O AUTORIMA

ALFRED TENISON (Somersby, Lin­colnshir, 1809 - Aldworth, Haslemer, 1892) je engleski romantičarski pjesnik viktorijanskog doba. Stekao veliku slavu za života, a titulu lorda dobio je 1850. godine. Nezaobilazan je u lektiri za engleski jezik.

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (Moskva, 6 jun 1799 - Petrovgrad, 10 februar 1837) najveći ruski pjesnik i utemeljivač moderne ruske književnosti.  Pisao je pjesme, drame, novele i romane. 

Djela: Ruslan i Ljudmila, 1817 - 1820; Kavkaski zarobljenik, 1820 -1 821; Gavrilijada, 1821; Boris Godunov, 1825; Arapin Petra Velikog, 1825;  U rudnicima sibirskim, 1827; Tu ne pjevaj, ljepotice, 1828; Belkinove pripvijesti, 1829; Rusalka, 2829 - 1832; Dubrovski, 1830; Bajka o caru Sultanu, 1831; Jevgenij Onjegin, 1833; Bajka o ribaru i ribici, 1833; Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija, 1833; Pikova dama, 1834; Bajka o zlatnom kokotiću, 1834; Ja posjetih opet, 1836; Spomenik nerukotvorni podigoh sebi, 1836.

 

 

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (Njeguši, 1813- Cetinje, 1851), crnogorski vladar, pjesnik, filosof, reformator i prevodilac. Od 1831 do kraja života bio je na čelu države i Crnogorske crkve. Kao državnik boravio je u Austriji, Italiji i Rusiji više puta. Njegoš se smatra najvećim pjesnikom kod Južnih Slavena. Najpoznatija djela: Gorski vijenac, 1847; Luča mikrokozma, 1845; Lažni car Šćepan Mali, 1851; Svobodijada, 1854.

 

 

  

 

JANKO ĐONOVIĆ, (Tomići kod Virpazara, 1909 – Beograd, 1991) crnogorski pisac). Diplomirao 1939. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Prije rata uređivao je omladinske časopise Stožer i Razvršje, poslije rata književni časopis Stvaranje (1946–1951). Bio je i urednik Narodne knjige na Cetinju. Pisao je pjesme, pripovijetke, putopse, eseje i književne reportaže.

Djela: Živi portreti, Nikšić, 1927; Dvije rijeke, (pjesme, zajedno sa TanasijemMladenovićem), Smederevo, 1938; Gorski tokovi, Beograd, 1947; Na Vltavi, Cetinje, 1948; Hronike i putopisi, Cetinje, 1950; Poezija i proza šestorice, Beograd, 1951; Na leđima Apenina, Beograd, 1953. Kamena počivala, Beograd, 1954; Žeđ drumova, Beograd, 1955; Lirika Crne Gore 1918-1962, Cetinje, 1962; Nuno iz Urugvaja, Nikšić, 1963; Kamenice, Titograd, 1971; Strah od zaborava, odabrana djela, Titograd, 1988.

 

  

 

 

 

IVAN MAŽURANIĆ, hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar. Najznačajnija ličnost hrvatskog narodnog preporoda. Rođen je u Novom Vinodolskom 11. avgusta 1814. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju. Nakon studija radio je kao gimnazijski profesor, potom kao advokat u Karlovcu. Umro je u Zagrebu, 4. avgusta 1890. godine.

 Djela: Pozdrav Vinodolu, 1830; Primorac Danici, 1835; Danici ilirskoj, 1836; Věkovi Ilirije, 1838; Javor, 1840; Peru, 1840; Davoria, 1841; Deutsch-ilirische Wörterbuch, Nemačko-ilirski slovar, 1842; Osman, 1844; Směrt Čengić-age, 1846.

  

Djela: Pobune uma, Nikšić, 1930; Šuma, Nikšić, 1930; Ognjena jutra, Paraćin, 1940; Njegošev spomenik, Cetinje, 1947; Zemlja na kamenu, Beograd, 1950; Zvjezdani voz, Zagreb, 1951; Bezdani, Cetinje, 1956; Sutjeska, Cetinje, 1961; Do iskapi, Beograd, 1964; Roždanici, Cetinje, 1968.

 

VLADIMIR NAZOR, (Postiri na Braču, 1876 - Zagreb, 1949), hrvatski i jugoslovenski pjesnik, pisac i političar. Studirao društvene nauke u Zagrebu i Gracu. Diplomirao 1902. godine. Predavao u gimnaziji u Zadru i Istri. 1942. godine sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem odlazi u partizane. Piše pjesme i ratni dnevnik. Bio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a. Osim pjesama pisao je priče, pripovijetke, romane, putopise i eseje.

 Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Krvava košulja. Uspomene iz doline Raše, 1905; Krvavi dani (roman), 1908; Veli Jože, 1908; Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913; Istarske priče, 1913; Mrtvo ostrvo, 1914; Intima, 1915; Pjesni ljuvene, 1915; Utva zlatokrila, 1916. Medvjed Brundo, 1918; Stoimena, 1916; Pabirci, 1917; Gospa od Snijega. Zimna priča, 1918; Lirika I, II, III. Zagreb, 1918; Epika I. Zagreb, 1918; Arkun. Priča iz slavenske prošlosti, 1920; Niza od koralja, 1922; Priče iz djetinjstva, 1924; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Zagreb, 1927; Boškarina, 1928; Istarski gradovi, 1930; Deseterci, 1930; Šarko. Pričanje jednog psa, 1930; Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, 1931; Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini 1931; Topuske elegije, 1933; O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900 (Prilog proučavanju srpskohrvatske umjetne metrike), 1935; Pastir Loda (Zgode i nezgode bračkog fauna) Dio I. 1938; Novo pričanje o drevnom Krapinskom čovjeku, 1939; Zagrebačke novele, Zagreb, 1942; Putopisi, Zagreb, 1942; Na vrhu jezika i pera, 1942; Eseji i članci, Zagreb, 1942; Pjesme partizanke, 1944; Partizanka Mara, Zagreb, 1946; Legende o drugu Titu, Zagreb, 1946; U zavičaju, Zagreb, 1949.

 

RADOVAN ZOGOVIĆ, (Mašnica kod Plava - Beograd, 1986), je najznačajniji crnogorski pjesnik dvadesetoga vijeka. Završio je filozofski fakultet. Živio je u Skoplju, Zagrebu i Beogradu. Učesnik je NOB-e borbe. 

BRANKO MILJKOVIĆ (Niš, 29. februar 1934 - Zagreb, 12. februar 1961) je napoznatiji srpski pjesnik druge polovine dvadesetoga vijeka. Studije filozofije diplomirao je na Filozoskom fakultetu u Beogradu. Njegov život završio je tragično u 27 godini. 

 Djela: 

Uzalud je budim, Beograd, 1957; Smrću protiv smrti, (sa Blažom Šćepanovićem) Beograd, 1959; Vatra i ništa, Beograd, 1960; Poreklo nade, Zagreb, 1960; Krv koja svetli, Beograd, 1961

ALEKSANDAR IVANOVIĆ (Cetinje, 21 novembar 1911 - Cetinje, 13 novembar 1965). Život je proveo u državnoj službi. Posljednjih deset godina bio je lektor u dnevnom listu Pobjeda. Njegov neveliki književni opus ostavio je značajne tragove u crnogorskoj književnosti.

Stihovi, Narodna knjiga, Cetinje, 1950; Čapur u kršu, Grafički zavod, Titograd, 1960.

 

 

 Znak na putovanju, 1966; Pastirica, 1972; Čini, 1991; Beskonačna dozivanja, 2003 

DESANKA MAKSIMOVIĆ (Rabrovica kod Valjeva, 16 maj 1898 - Beograd, 11 februar 1993.) je najpoznatija srpska pjesnikinja dvadestoga vijeka. Studirala je svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1923. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama za djecu, romasijerske i putopisne proze. Dobila je veliki broj književnih agrada.

Djela: Pesme, 1924; Vrt detinjstvа, 1927; Zeleni vitez, 1930; Ludilo srcа, 1931; Gozbа nа livаdi, 1932; Kаko oni žive, 1935; Nove pesme, 1936; Rаspevаne priče, 1938; Zagonetke lake za prvake đake, 1942; Šаrenа torbicа, 1943; Oslobođenje Cvete Andrić, 1945; Pesnik i zаvičаj, 1945 Otаdžbinа u prvomаjskoj povorci, 1949; Sаmoglаsnici A, E, I, O, U, 1949; Otаdžbino, tu sаm, 1951; Strаšnа igrа, 1950; Vetrovа uspаvаnkа, 1953; Otvoren prozor, 1954; Prolećni sаstаnаk, 1954; Miris zemlje, 1955; Bаjkа o Krаtkovečnoj, 1957; Ako je verovаti mojoj bаki, 1959; Zаrobljenik snovа, 1960; Govori tiho, 1961; Prolećni sаstаnаk, 1961; Pаtuljkovа tаjnа, 1963; Ptice nа česmi, 1963; Trаžim pomilovаnje, lirskа diskusijа s Dušаnovim zаkonikom, 1964; Hoću dа se rаdujem, priče. 1965 Đаčko srce, 1966; Izvolite nа izložbu dece slikаrа, 1966; Prаdevojčicа, 1970; Nа šesnаesti rođendаn, 1970; Prаznici putovаnjа, 1972; Nemаm više vremenа, 1973; Letopis Perunovih potomаkа, 1976; Pesme iz Norveške, 1976; Bаjke zа decu, 1977; Ničijа zemljа, 1979; Vetrovа uspаvаnkа, 1983; Međаši sećаnjа, 1983; Slovo o ljubаvi, 1983; Izbor poezije i proze za djecu, 1985; Pаmtiću sve, 1989; Nebeski rаzboj, 1991; Ozon zаvičаjа, 1991; Zovinа svirаlа, 1992.

 

Knjige pjesama: Zore i vihori, 1947; Pjesme, 1948; Crna maslina, 1955; Vidrama vjerna, 1957; Ropstvo, 1957; Pusti da otpočinem, 1958; Ti i nikad, 1959; Koralj vraćen moru, 1959; Konjanik, 1961; Jao jutro, 1963; Bila sam dječak, 1963; Vjetar Trakije, 1964; Pjesme, 1964; Gong, 1966; Otvorena vrata, 1968; Ukleti dažd, 1969; Tragom Magde Isanos, 1971; Sto soneta, 1972;

I prolazim životom, 1972; Stid me je umrijeti, 1974; Olovni golub, 1975; Apokaliptičke basne, 1976; Ljubav bijela kost, 1978; Čitač snova, 1978; Izabrane pjesme, 1979; Mapa Magdica, 1979; Šum krila, šum vode, 1981; Salto mortale, 1981; Izabrana djela, 1982; Grad na Durmitoru, 1988; Kasfalpirova zemlja, 1989; Indigo grad, 1990; Sonetni vijenci, 1991; Tronožac koji hoda, 1993; Začarana čarobnica, 1993; Izbor iz djela, 1995; Ptica vremena, 1996; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998; Spužvica i spužva, 1999; Političko Valentinovo, 2000; Grijeh smrti, 2000.

 

VITOMIR NIKOLIĆ (Mostar, 27 april 1934 - Podgorica, 10 septembar 1994) bio je crnogorski pjesnik, novinar i putopisac. Za života objavio samo tri knjige pjesama i stekao ogromnu popularnost kod čitalaca. 

Drumovanja, 1962; Sunce, hladno mi je, 1968; Stihovi, 1981; Stare i nove pjesme, 1991; Posljednja pjesma, 1994; Nedjelja u gradu N, 1997, posthumno; Dobri duh Nikšića, 2002, posthumno.  

 

VLADIMIR VISOCKI (Moskva, 25 anuar 1938 - Moskva, 25 juli 1990) sovjetski i ruski pjesnik, pjevač, pozorišni i filmski glumac. Visocki je bio izuzetan umjetnik. Ostvario je veliki uticaj na kulturu svoje zemlje. Po nekim ocjenama on je najveći ruski umjetnik svih vremena.

Bibliografija: Wladimir Wyssozki. Aufbau Verlag 1989 (DDR) : Zerreißt mir nicht meine silbernen Saiten....; Vysotsky, Vladimir (1990): Hamlet With a Guitar. Moscow, Progress Publishers. 

ČEDO VUKOVIĆ (Đulići kod Andrijevice, 28 septembar 1920 - Budva, 8 april, 2014) crnogorski i jugoslovenski književni. Učesnik je NOB-e. Bio je društveno angažovan. Dugo vremena bio je urednik časopisa "Stvaranje" i predsjednik Udruženja književnika Crne Gore. Čedo Vuković je pisao pripovijetke, romane, drame, eseje i knjige za djecu. Dobitnik je brojnih domaćih i stranih priznanja i odlikovanja.

Djela: Bez redenika, 1955; Tim lavlje srce, 1956; Mrtvo duboko, 1959; Letilica profesora Bistrouma, Prosveta, Beograd 1961; Halo nebo, 1963; Poruke, 1963; Razvođe, 1968; Sudilište, 1971; Svjedočenja : izbor memoara, 1978; Sinovi sinova, 1979; Nad prvim stranicama Lelejske gore, 1984; Na bjelinama vremena, 1986; Sam sobom, 1986; Rijeka, 1988; Mitski dekameron, 1989., 1990; Deveta zora, 1990; Harmonija : mitska igra u tri čina, 1992; Snovi mikrokozma, 1993; Makarije, 1994; Poruke : roman o Petru I, 1996; Harmonija : mitska igra u tri čina, scenska verzija, 1997; Književno djelo Radonje Vešovića : zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 1998.

 

(Sveti Stefan, 1909 - Budva, 1985), crnogorski i jugoslovenski pjesnik. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zbog pripadnosti revolucionarnom pokretu često je proganjan i hapšen. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe. Tokom rata i poslije bio je na visokim partijskim funkcijama. Krajem 1948 godine zbog navodne odanosti Sovjetskom Savezu, isključen je iz KPJ. Na Golom Otoku robijao je 5 godina.

Djela: Pjesma i čovjek, pjesme, Cetinje 1971; Snijeg i more, pjesme, Titograd 1976.

Poezija: Došljak u ranama (1974),  Rukopis (1979), Pribor za vatru (1979), Knjiga o Vukašinu (1981), Šapat groma (1989), Sjećanje na Lakona (1994), Šapat Groma, izbor poezije, Čaša za suze (2009). Proza: Idi svojim putem (1985), Košulja za letenje (2004), Zemlja koja govori (2006), Pismo Izabeti (2008), Zavežljaj časti poezija (2016). Drame: Doktor Marković (1988), Bilijar u Pustinji (1990), Pogibija (1996- 1998), Zemlja duhova (tri drame: Vladimir i Kosara, Zemlja u stupu, Kuća duhova 2002), Smrt u Istanbulu (2011). Monografija: Ilija Šćepanovič (2003). Crnogorski rat (ogled o četristogodišnjem crnogorskom ratu), 1992, Nema drugog vremena (2007), Crnogorski templari izgubljeni u istoriji (ogled o Crnogorskoj crkvi 2011), Prilozi za crnogorsku priču, ogledi (2011). 

 PUNIŠA PEROVIĆ, (5. maj 1911 - 27. mart, 1985) crnogorski i jugoslovenski književnik, pravnik i. političar. Rođen je u mjestu Šobaići kod Danilovgrada 5. maja 1911. Kao učesnik Narodnooslobodilačke borbe obavljao je važne funkcije. Poslije rata bio je prvi ministar prosvjete SR Crne Gore. Bio je direktor i glavni urednik Borbe i Pobjede. Biran je za člana CK SKJ, Savjeta federacije itd. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novemra 1953. Njegove pjesme nastale tokom rata prihvatili su borci i narod, tako da su neke od njih postale narodne pjesme. One će, komponovane, pratiti mnoge generacije druge polovine 20 vijeka. Bibliografija. Četnička izdanja u svjetlosti dokumenata, Nikšić, 1944; Sava Kovačević Mizara –narodni heroj, koautor, Cetinje, 1946; Statii na klevetničkite obvinenija protiv KPJ, sa Vlajkom Begovićem, Skopje, 1948; Sa srpskim proleterima, Beograd, 1953; Na teme dana, Beograd, 1957; Savremeni međunarodni radnički pokret, Beograd, 1959. Julske vatre, Beograd, 1961; Ratni motivi – članci i zapisi, Cetinje, 1962; Problemi saradnje u međunarodnom radničkom pokretu,Zagreb, 1964; Pregled istorije međunarodnog radničkog pokreta – stoljeće borbe za socijalizam, tom 1-2, Beograd, 1978; Crveno sjeme, pesme, Titograd, 1979; Razgovori o književnosti – članci i eseji, Cetinje, 1984.

 

VUKAJLO KUKALJ (1907 - 1944), rođen je u Radmužićima, Šekular, kod Berana. Tražeći posao našao se u Makedoniji gdje se zaposlio u seoskoj školi kao učitelj. Predavao je u selu Luke kod Krive Palanke i u selu Kožle smještenom na ušću Pčinje u Vardar. U Makedoniji je ostao od 1928 do 1935 godine. Upoznao se sa lošim socijalnim statusom mekedonskog čovjeka. U njegovoj književnosti preovlađuju makedonski motivi. Ostavio neizbrisive tragove u književno-kulturnim odnosima Makedonije i Crne Gore. Vukajlo Kukalj je svijetli lik novije crnogorske istorije, borac Narodnooslobodilačke borbe, pjesnik, pripovijedač, publicist, narodni učitelj i pripadnik naprednog pokreta. Stradao je u maju 1944. godine kod Andrijevice od četničke ruke.  

RADONJA VEŠOVIĆ, rođen je 1924. u Rijeci Marsenića, gimnaziju učio u Peći, Beranama i Beogradu. Učesnik NOB-e od 1941. Bio je novinar Omladine i Tanjuga, urednik Pobjede, upravnik Narodnog pozorišta na Cetinju, urednik časopisa Kultura i život i Susreti, urednik u beogradskom izdavačkom preduzeću Kultura, savjetnik za kulturu u Savjetu federacije. Umro je 2011. 

Djela: Viorenja, 1950; Gajtan vode u dolini, 1956; Krčag na vjetru, 1963; Buđenje svjetla, 1967; Kolona i vidici (romansirana hronika o Prvoj proleterskoj, 1971; drugo, dopunjeno izdanje 1981; Mač što mačem siječe, Iza riječi; Doba željno sebe. 

 

MAJA PERFILJEVA, Ruskinja po nacionalnosti. Izuzetna umjetnica, kojoj su mnoge prepreke stajale na putu. Pjesnikinja i profesorica književnosti. Rođena je 1. maja 1941. godine u Tivtu u Crnoj Gori. Poslije završenih studija književnosti na Sveučilištu u Zagrebu dugo je bila bez posla. To vrijeme koristi za pisanje poezije. Preko dvije stotine njenih pjesama komponovano je, a neke od njih bili su vrhunski hitovi, tako da je ostavila dubok trag na pop i rok muziku u Socijalističkoj Jugoslaviji. Pjesma "Bokeljska noć" proglašena je svjetskom baštinom. Umrla je u Zagrebu 8. maja, 2019. a pokopana je u rodnom Tivtu. Djela: Izvor (1978.); Samo jedan život imam (2005.) ; Tajanstva (2010.)

 

DUŠAN KOSTIĆ (Peć, 23. januar 1917 - Meljine, 19. oktobar 1997) je crnogorski i jugoslovenski književnik i revolucionar. Studirao je književnost  na Beogradskom univerzitrtu. Učesnik je NOB-e od Trinaestojulskog ustanka. Bio je urednih mnogih listova i časopisa. Djela: Pjesme, Beograd, 1947; Zemlji voljenoj, pjesme, Beograd, 1948; Proljeće nad rovom, pjesme, Zagreb, 1951; Govor zemlje, pjesme, Beograd, 1952; Krajevi i ljudi, putopisi, Cetinje, 1952; Zov lišća, pjesme, Novi Sad, 1954; Mreže, pjesme, 1955; Gluva pećina, roman za đecu i omladinu, Sarajevo, 1956; Povratak Zelengori, Novi Sad, 1957; Dnevi između nas, pjesme, 1962; Modro blago, roman za djecu i omladinu, Sarajevo, 1963; Gora koštanova, roman za djecu i omladdinu, Sarajevo, 1967; Šlep umorne vode, pjesme, Beograd, 1967;

 

DUŠAN GOVEDARICA je crnogorski i jugoslovenski pjesnik, prozaista i dramski pisac. Objavio je preko dvadeset knjiga poezije, proze i poezije za djecu. Rođen je 1948. godine u mjestu Čarađe u Goliji kod Nikšića. Radio je kao dramaturg u Centru za kulturu. Djela: Očev kofer, 1976; Uzda za krila, 1977; Svemoćni pastir, 1982; Osma; Pometenik (roman); Djeca birala; Osme; Manitovac.