PREDGOVOR 

"Djela duha, pjesma, ili druga djela, odnose se jedino na ono što daje život onome što je njima dalo život, i ni na što drugo. Bez sumnje mogućno je da se pojave razmimoilaženja prilikom poetskih tumačenja jedne pjesme, između utisaka i značenja ili, radije, između odjeka koje, kod ovog ili onog, izaziva dejstvo jednog djela. Ali evo kako ova obična napomena mora, prilikom razmišljanja, da dobije prvorazrednu važnost: ova moguća raznolikost opravdanih efekata jednoga djela odlika je samoga djela. Ona, uostalom, odgovara množini puteva koji su se ponudili autoru prilikom njegovog proizvodnog rada. Zbog toga je čin duha uvijek praćen izvjesnom atmosferom više ili manje osjetljive neodređenosti." Paul Valéry 

Pod naslovom Borba neprestana našlo se nekoliko ogleda o crnogorskom pjesniku i vladaru Petru II Petroviću Njegošu. O njegovom književnom djelu napisano je 35000 hiljada naslova i oko stotinu knjiga. Ta hiperprodukcija dala je nekoliko izuzetno dobrih radova koji su značajni za proučavanje Njegoša i mnoštvo drugih radova koji pretenduju da budu naučni ali to ne mogu biti. I pored toga o Njegošu nije sve rečeno, ili je rečeno nešto sa čim se ne mogu složiti, a to je i jedan od razloga da sam se latio ovoga posla.

Za koga je pisao Homer, o kome se ništa ne zna, ne može se precizno kazati. Ali za Njegoša koji je živio ne tako davno, a, o kome znamo niz pojedinosti, siguran sam da je stvarao za sve koji vole slobodu, pravdu i istinu. On je zaista veliki pjesnik slobode. O njoj je pisao i govorio često i otvoreno. U Biljardi, gđe je obavljao državničke poslove naginjao se često nad poezijom. Postavljao je sebi smjela filozofska pitanja o bogu, univerzumu, čovjeku i smislu njegovog boravka na zemlji. On se poput Kanta interesovao za sve što se događalo oko njega.

Za Njegoševo vaspitanje i obrazovanje odlučujuću ulogu imao je njegov stric Petar I. vladika i vladar Crne Gore. On se brinuo za njegovo školovanje u Cetinjskom manastiru i u Toploj kod Herceg Novog. Jedan od Njegoševih prvih učitelja bio je stranac Jakov Cek. Drugi stranac, kome je Petar I povjerio obrazovanje i vaspitanje mladoga Rada Tomova, bio je njegov lični sekretar, književnik Simo Milutinović Sarajlija. Uticaj Milutinovića na mladoga Njegoša ne treba precjenjivati, niti potcjenjivati. Sigurno je da je kod njega razvio ljubav prema poeziji i filosofiji.

Preuzimanjem duhovne i svjetovne vlasti mladi vladar i pjesnik na sebe je primio veliki teret. Većinu državnih poslova radio je sam. I pored mnogobrojnih obaveza on je nastavio da se obrazuje i našao je vremena za pisanje. Na raspolaganju je imao bogatu manastirsku biblioteku. Sa jednog putovanja u Rusiju donio je oko 2000 knjiga. 

O literaturi sa kojom je Njegoš mogao doći u dodir i o knjževnim uticajima na njega objavljeno je više radova. Miron Flašar je tragajući za izvorima svjetlosne metaforike u Luči mikrokozma ukazao na veliki broj autora od Plutarha do Lomonosova i na moguće književne uticaje. Na kraju izveo je veoma važan zaključak. "Primjenu svjetlosne metaforike i svjetlosne terminologije prate, još od antičkih vremena, sinkretističke odlike i crte. Presudno je da takve sinkretističke crte možemo, podudarno do u leksičke pojedinosti, otkriti, s jedne strane, u Njegoševim stihovima, a, sa druge, u antičkim filosofskim tekstovima sa kojima se Njegoševi stihovi dodiruju i u drugim, od "svjetlosti" nezavisnim koncepcijama, terminima i simboličnim opisima i slikama. Dokaz je to da Njegoševu svjetlosnu metaforiku i svjetlosnu terminologiju moramo tumačiti polazeći od antike i uz momoć antike". 

Metaforika svjetlosti našla je svoje mjesto i u drugom najpoznatijem Njegoševom djelu Gorskom vijencu. Njena simbolička slika je i tamo razvijena ali ne toliko kao u Luči. Međutim tamo imamo borbu neprestanu koju karakteriše nadmetanje u čojstvu, junaštvu i govorništvu. Jednu od ovih kategorija, nadmetanje u junaštvu, podupirala je novoplatonska i novostoička misao. Nadmetanje u junaštvu kod Crnogoraca počelo je vjerovatno sa borbama za osamostaljenje Dukljanske države. I za druge dvije kategorije, nadmetanje u govorništvu i moralni kodeks čojstva, korijene treba tražiti u antičkoj filosofiji.

Crnogorci su poklanjali veliku pažnju izgovorenoj riječi. Vjerovali su u njenu snagu. Stvarajući vrijednosni sistem kojim se ocjenjuje ljudsko djelovanje i ponašanje stvorili su iskaze i leksičko blago. Njegoš je živio sa tim blagom. Znao je da ga upotrijebi i iskoristi u svom književnom djelu; znao je da je to vječna sila duševna za buduća pokoljenja. Svojim poetskim djelom ostavio je istinito dostojanstvo crnogorskoga jezika.

DNESUDIONIK SUDARA SVJETOVA 

"Ono što pisanje stvara — ono što se događa kad se prestalo sa pisanjem — ponekad se može nazvati simbolom. Ono je simbol kad predstavlja ne samo ono što je rečeno ili navedeno već i ono što nije rečeno i ne može se reći, ono što djelo prenosi u nešto što izgleda kao osoben autonomni svijet. Simbol je najtačnije moguće značenje, gotovo tautologijski tačno, onog što je podstaklo riječi da se kreću i što su te riječi koje se kreću stvorile." Richard Palmer Blackmur

Gorski vijenac bio je predmetom raznih i različitih ispitivanja i tumačenja. Prije svega treba ga vezivati sa vrijednostima sopstvenog doba i istorijskim okolnostima koje su uticale na njegovo stvaranje. S druge strane veoma su bitna univezalna svojstva ovoga djela koje je vremenom izraslo u vrhunski simbol Crne Gore zajedno sa svojim tvorcem. Svojom poetikom Njegoš je uzdigao crnogorski jezik do neslućenih razmjera. Njegva poetika je so i hljeb crnogorskoga jezika.

Visoko mišljenje o Gorskom vijencu, dala je carska cenzura Beču 1847. godine. Imeđu ostalog navodi se da je to “manuskript genijalnog tvorca”. Njegošev genije ogleda se u retoričkoj snazi, osobenosti stila i monumentalnosti stihova gđe vlada sklad između poretka zvukova i nivoa značenja. Prividnoj sličnosti i podudarnosti sa epskom pjesmom ne treba pridavati značaj. To povezivanje nije plodno, ni važno, upravo zbog toga što su u ova dva slučaja velike razlike u građenju stiha i ostvarivanju poetskog jezika.

Jedna od glavnih odlika Gorskog vijenca je sugestivna moć riječi koja mu daje spoljašnju dimenziju i ekspresivnu auru. Osnova Njegoševa jezika je u sažetosti i posrednosti crnogorskijeh govora koji se odlikuju aluzijama, evokacijama i ekspresivnošću. Nagli dijaloški završci, dramska ironija, metafore i kazivanje preko anegdota i poslovica omogućili su prenošenje značenja i postizanje snažnih efekata. U ovoj velikoj građevini duha prepliću se antički svjijet, evropska misao i herojski svijet Crne Gore. Njegoš je stvorio živu vezu sa onim što je bilo i biva, tako da vremenski raspon između davnih dešavanja i onih kasnije znatno se smanjuje. Istorijski predmet o kojem pjeva u konkretnoj prošlosti povezan je borbom neprestanom i vremenom u kojemu je živio.

Nepravda koju je islam nanio hrišćanstvu, izložena u monologu vladike Danila, eksplicitno teži uspostavljanju pravde. Mudre riječi Igumana Stefana o složenosti svijeta podupiru razrješenje i daju filozofsku potporu crnogorskoj borbi. Dramska radnja koja počinje na Lovćenu pojavom apokaliptične nemani u monologu vladike Danila na kraju spjeva ne zatvara se sasvim. Poslije istrage i velikoga slavlja na Cetinju napetost ponovo raste u izvještaju Vuka Mandušića o sukobu sa poturčenjacima u Lješanskoj oblasti. Mandušićev plač nad prelomljenim džeferdarem i novi koji mu vladika daruje, znaci su nastavka strašne borbe s svojim i s tuđinom! Istraga poturica kao rezultat borbe za slobodu i borbe kultura orignalna je tema u književnosti. Ovaj događaj umjetnički obrađen pretstavljen je kao prekretnica u crnogorskoj istoriji.

Pojava Gorskog vijenca bila je veliki praznik, ne samo za Crnogorce, njihov jezik i književnost, nego i za druge narode. Kao simbol slobode spjev će imati odjeka kod svih Južnih Slavena. U njemu je na poetski način sublimirana povijest Crnogoraca, njihova borba za slobodu, njihov način življenja i njihov pogled na svijet. Gorski vijenac sadrži veći broj filozofskih fomula koje se odnose na čovjeka i njegovo bitisanje. Te formule pokazale su se kao trajne tvorevine. Sa njima opjevane vrijednosti: crnogorska borba, pregalaštvo, čojstvo i junaštvo i borba dobra protiv zla teže jednom sređenom svijetu.

Prema Gorskom vijencu mnogi su hitali i tražili stazu koja vodi toj svjetlosti koja zrači iz njega, nastojeći da mu se približe. Damaso Alonso, španski teoretičar književnosti, to približavanje i nastojanje da se poetsko djelo sagleda naziva “borbom” sa stvarnošću književnosti i sa samim sobom. Za njega, poetsko djelo nije tajna, ni tajanstvo. On smatra da su smisao i struktura umjetničkog djela dostupni samo čitaočevoj ili kritičarevoj intuiciji. Na jednom kraju je kritička intuicija i izbor metoda koje koristi u odnosu na djelo, a na dugom, uočavanje krajnje granice jednosti umjetničkog djela. Stilistika se može približavati u beskraj cilju koji ne može dosegnuti, zato je spoznaja jednosti umjetničkog djela njena krajna granica.

Ozbiljnije proučavanje Njegoševog stvaralaštva počinje tek krajem 19. vijeka. Od tada narasla je i narasta ogromna literatura o njemu. Ta hiperprodukcija iznosi više desetina hiljada naslova. Ona je dala veći broj značajnih radova i mnoštvo manje važnih publikacija.

O Njegoševom pjesničkom putu književnik Meša Selimović piše: “Taj napon misli, taj napor da riječi prošire svoje raspone, da obuhvate nebo i zemlju i čovjeka razapetog među njima, to je poetska snaga Njegoševa, ali i jedno poetsko htjenje.” Richard Blackmur, koga sam gore citirao i Selimović kao da se dopunjavaju ili nastavljaju jedan na drugoga. To što Blekmur tvrdi da se ne može rukom pokazati na neko djelo i kazati, to je to, tipično je za Njegoševe velike spjevove, odnosno za crnogorsku trilogiju, kako je naziva ljubljanski profesor Vladimir Osolnik. Mi zaista na ta djela ne možemo pokazati rukom, jer njihova forma je u stanju da se širi. Njegoševi sažeti stihovi govore mnogo više od “kazanih” riječi.

U poeziji i filozofiji Njegoš je tražio istinu u povezanosti svih stvari u univerzumu; mikrokosmsa i makrokosmosa, u jednakosti malenoga i velikoga. Zbog toga je i crnogorsku borbu za slobodu prikazao kao dio sveopšte čovjekove borbe koja stremi uzvišenim ciljevima i jednoj univerzalnosti.

Sasvim suprotno od Meše Selimovića, nobelski laureat Ivo Andrić posmatra Njegoševo djelo iz svoga etnocentričnog ugla. O njemu je pisao mnogo, sa zanosom i bez osjećaja za protok istorijskog vremena. On dolazi do pogrješnijeh zaključaka iz pojedinih Njegoševih stihova i diplomatske prepiske, i ovaploćuje kosovski mit sa stihovima Gorskog vijenca.

Obilić, kao mitska ličnost i nadmoćni vitez u Njegoševom poetskom djelu predstavlja egzemplarnu figuru sa naglaskom na etos. U Gorskom vijencu on se otjelovljuje u Batrićevom liku, koji je junaštvom, moralnim osobinama i podvizima pretekao sve Crnogorce. Jedan drugi junak, koji zbori i tvori, Vuk Mićunović, nadmašuje i samoga Obilića. Sa svojim podvigom i njegovom snagom, nadmoćni mitski vitez stvorio je normu ponašanja jedinke i njenu sposobnost da je pokaže na djelu. Njegov svijet je čvrst, zdrav i pun energije. Iz jednog takvog ili njemu sličnog svijeta, izrastao je kod Crnogoraca, egzemplarni proces lančane reakcije nadmetanja u čojstvu i junaštvu. Egzemplarno ponašanje podupirala je neoplatonska i neostojička misao. Srcem velikih junaka poput Obilića mjerilo se viteštvo i junaštvo, a vjerom, riječ čovjekova i moralna svojstva koja teže onome što novija filozofija naziva vrijednostima. I kada se vojvoda Batrić ultimativno obraća poturčenoj braći i kune vjerom Obilića, on ne misli na pravoslavlje, nego na riječ njegovu, na podvig, žrtvu i nadu. Njegoš je mitskom vitezu dodao strašnu misao, vjeru, pregalaštvo i herojske mišce, a to su upravo odlike crnogorskih ratnika.

Andrićevo predavanje iz 1936. godine “Njegoš kao tragični junak kosovske misli” nije ostalo bez odjeka i efekata. Ono je i danas, za ostrašćene romantičarskim mitologijama, polazna tačka u proučavanju Njegoševe poetike. Andrić govori iz svijeta svoje književnosti i navodi mišljenje Alipaše Stočevića, osmanskog vlastodržca, da je crnogorski vladar, “pravi srpski ban od Kosova." To što je Andrić započeo nastavili su zli volšebnici lijepeći crnogorskom pjesniku, vladaru i vrhovnom svješteniku etiketu tragičnog junaka kosovske misli.

U tumačenju i proučavanju Gorskoga vijenca korištene su i obične računske radnje. Sabiranje i oduzimanje leksema: Kosovo, bog, Srbin i Crnogorac odvelo je pojedine tumače Njegoševe poezije krahu naučnih ambicija. Navešću još dva primjera stranputičenja. Profesor Miodrag Popović, srpski istoričar književnosti, bavio se dugo pročavanjem Njegoša. O njemu je napisao obimnu knjigu. On je bez sumnje doprinos proučavanju Njegoša, ali s druge strane nije u potpunosti razumio crnogorsku etiku, a ni jezik književnog djela. U opisu pojedinih likova i događaja spekuliše, a o Njegoševom đetinjstvu spekuliše patetično. Sličan je prethodniku Pavlu Popoviću, koga je smetalo to da Vuk Mandušić, poslije istrage, u završnoj sceni Gorskoga vijenca, vodi bitku poslije glavne bitke i plamen borbe izvozi van granica tadašnje Crne Gore. Problem sa ovakvim iskazima je utoliko veći što je prihvaćen i ponavlja se na raznim meridijanima.

Njegošev spjev završava se snažnom slikom koju čitaoci pamte. I ne samo da je pamte, nego je vjerovatno intezivno doživljavaju. Sa Mandušićevim ulaskom na scenu prestaje smijeh. On priča o boju i strašnoj uri u kojoj su zatekli Raduna i Ljubicu, i na kraju iznosi razlog pośete vladici. Iz spjeva se ne zna je li Mandušić uzeo učešće u istrazi poturica. Ne zna se gđe je bio prvi i drugi dan Božića. Na Šćepandan (treći dan iza Božića), poslije primljene informacije o dolasku haračlija u Štitare, hita sa družinom u Lješansku oblast koja se odmetnula, ili je na putu da se odmetne od sultana. Mandušić nije imao drugoga izbora, nego da pritekne u pomoć sebi bliskim ljudima. Neukazivanje pomoći nekome ko je u opasnosti i nevolji sankcionisano je oduzimanjem imovine i progonstvom iz Crne Gore.

Gorski vijenac je prije svega umjetničko djelo i treba ga čitati kao književnost, a ne kao nešto drugo. Neumjerena su i neosnovana poređenja sa Biblijom. Njegova istorijska pozadina u kojoj je pjesnik sabrao ostatke prošlosti, preobražene u poeziju bliska je istoriji. I pored te bliskosti koja sadži istorijske komponente, i pored toga što su pojedini likovi, ako se izdvoje, istorijski, Gorski vijenac nije i ne može biti građa za istoriju. S druge strane Njegoš nije bio samo posmatrač i svjedok, nego i sudionik u sukobu dvaju svjetova.

Tokom duge istorije i ratovanja sa raznim osvajačima, Crnogorci su izgubili svoje gradove i veća urbana staništa. Pred moćnim neprijateljima povlačili su se na otvoreni prostor gđe su mogućnosti za odbranu i gerilsko ratovanje bile mnogo povoljnije. Specifični uslovi u kojima su živjeli uticali su na očuvanje kulture u čijoj je osnovi bila odbrana ljudskog dostojanstva: odbrana familije, bratstva, plemena i zemlje.

Događaji u Gorskom vijencu: stanci, bojevi, bogosluženja, viteške igre itd. its. mahom se odvijaju na otvorenom prostoru. Tako je i sa skupštinom uoči Trojičina dne na Lovćenu. Ona počinje očajnim monologom vladike Danila i nastavlja se dijalogom Vuka Mićunovića. Dalje slijede interludi ili oaze sreće: procesija, gađanje iz pušaka i slike s jarebicama. Idilične slike samo su kratak ratnički san pred buru koja slijedi u skorim borbama. Ovakve međuigre gđe se ratovi i ljudske nesreće, za kratko, ostave na stranu, srećemo na više mjesta u spjevu. Neke su duže, kao san Vuka Mandušića ili Draškovo pričanje o Veneciji.

Skupština na Lovćenu je dan od dvadeset i četiri kriške* u kojem se rat i mir dodiruju i grade ravnotežu između istorijskih, individualnih i kolektivnih doživljaja. Druga skupština na Cetinju pod vidom da mire neke glave traje više od prve i duže nego što treba. Zbog graničnih sukoba učesnici kasne. Crna Gora je sama. Nema brata u svijetu, da je požali ili da joj pomogne. Na sceni narod pjeva o uzrocima borbe neprestane. Tematski polariteti: ukleto srpstvo, Obilić, božija kazna, divno ime (crnogorsko) i na kraju problem poturica, vezani u jednom velikom kolu stapaju se u zajedničkoj dimenziji — vremenu. Sa priśećanjem na istoriju narod počinje pjesmu:

Bog se dragi na Srbe razljuti

za njihova smrtna sagreješenja

Pjesma ovoga kao i prvoga kola obuhvata daleke prostore i davna vremena, uspinjući se dinamički i strukturalno prema centru zbivanja, koji je uslovljen nekim ranijim zbivanjima i tokovima ljudske istorije. Kroz pjesmu kola, pjesnik ljutnju na srpske vladare i velikaše pripisuje Bogu i pjeva o njihovim samoubilačkim poduhvatima. Na teret im stavlja kukavičluk, pohlepu, plahovitost, veleizdaju i teška zločinstva nad bližnjima. Sličan ośećaj imao je i prema Vizantiji. Jedva je pominje kao prćiju mlade Teodore. Razloga za takvo posmatranje istorijskih dešavanja je više, a jedan od njih su svakako postupci srpskog i vizantijskog plemstva koje je dalio doprinos usponu Osmanskog sultanata sa ženidbenim vezama i vojnim partnerstvima. Kasnije će Turci “progutati” silne carevine Grka, Srba i Bugara. Pored tih carstava ostaće samo jedna śenka — jedno malo carstvo — Crna Gora. Nje nema u titulama cara careva. Za serdaru Vukotu strašno je i opako ime Crne Gore. On je vidi kao toržestvo užasa. 

Crna Gora se zaista nikad nije odmarala i nikada nije rezignirala; nije se mirila sa tim da je mala, da nema snage i da se ne može braniti i odbraniti. U opakoj i dugoj igri krsta i polumjeseca rađala je sinove da je brane, da ginu. Ali bilo je i takvijeh vremena kroz istoriju kad je prijetila opasnost da se iskra njene slobode istuli i Crna Gora izgubi igru:

Što je ovo evo neko doba

te su naše gore umučale,

ne razležu ratnijem klicima?

Počinu nam rđa na oružje,

ostade ni zemlja bez glavara;

nekršću se gore usmrđeše,

ujedno su ovce i kurjaci,

združio se Turčin s Crnogorcem,

odža riče na ravnom Cetinju;

smrad ufati lafa u kljusama,

zatrije se ime crnogorsko,

ne ostade krsta od tri prsta.

Narod je zabrinut za svoju budućnost, vjeru i divno ime crnogorsko. Sa ovom pjesmom povećava se pritisak na vladiku i glavare. On kulminira viješću o pogibiji Batrića Perovića u glasu njegove sestre koja tuži. Pjesma u jednakom ritmu teče do kraja njenog života. Sestra Batrićeva je ta, koja nam, poslije vladike Danila i serdara Vukote, na drgačiji način, daje najviše informacija o stanju u kojem se Crna Gora nalazi. Njen opis toržestva užasa je potpun. Ona ga je sagledala. Dolazi iz njega. Korača svom bezizlazu. Proklinje zemlju i glavare:

Proste tvoje ljute rane

                              moj Batriću,

al´ ne prosti grdni jadi,

                              kuku rode!

e se zemlja sva isturči,

                              bog je kleo!

glavari se skamenili,

                              kam im u dom!

Prostor koji sagledavamo u tužbalici sestre Batrćeve isti je kao kod serdara Vukote i vladike Danila, ali zbog drugačijeg metra, njegova slika poprima druge dimenzije. Na rubu tog prostora izranja grad Travnik, kao iz nekog carstva zla, sa kulama i utvrdama okićen najboljim crnogorskim glavama. Vezir, sultanov namjesnik, uzvraća darove vjernim svojim slugama i u Crnu Goru šalje skupocjene saruke i jatagane. U tom prostoru gđe trijumfuje užas, gđe se svakodnevno gine, život mladijeh Crnogoraca kratak je. Njegoš je i tu našao mjesta da pjeva i o ropskom položaju hrišćana u Osmanskom crstvu, i ne samo njih nego i muslimana koji su bili smetnja na putu imperijalnim interesima:

lderime, svečev buzdovane,

malo li ti bi krstove vjere,

međ' istokom i među zapadom

da istrčeš hata krilatoga,

damaskiju da krvi napojiš,

da najstrašnim postaneš šehitom,

no se diže da Fatimu ćeraš,

jedinicu svetoga proroka?

Tu sagr'jrši bogu i proroku;

ko im skrivi, on im grdno plati!

Al' ti prosto dinovo mlijeko

kada Bosni salomi rogove,

kad sve pokla što ne posuneti;

samo fakir ostavi fukaru,

da nas služi, a pred krstom tuži.

Prije preduzimanja bilo kakve akcije vladika Danilo strahuje od građanskog rata i neuspjeha. Naizgled on je hamletovski zamišljen, neodlučan; dvoumi se i koleba. Drama nad sudbinom Crne Gore najviše se vodi u njemu. Ali, tu nam je pjesnik ostavio i mogućnost da sumnjamo u njegovu hamletovsku zamišljenost. On je inicijator istrage. Sazvao je Crnogorce na Lovćen. Beśedio je o opasnosti koja prijeti zemlji. Sazvao ih je drugi put na Cetinje gđe

konačno pada odluka o istrazi:

Neka bude borba neprestana,

neka bude što biti ne može,

nek ad proždre, pokosi satana!

Neka bude što biti ne može, samo drugim riječima kaže nam na početku drame i Vuk Mićunović u dijalogu sa vladikom Danilom: borbi našoj kraja biti neće / do istrage turske ali naše. Slično misle i vojvode, Milija i Stanko: Udri vraga ne ostav mu traga, / ali gubi obadva svijeta!, i dabogda trag nam se zatro / kad pod ovom živjeli maramom! Vladika je poslednji koji sa rezervom prihvata ove slogane, jer i dalje traga za mirnim rješenjem i poziva poturčene Crnogorce na razgovor.

Tokom skupštine na Lovćenu vladika Danilo duboko doživljava protok vremena i procese koji prate njegov narod kroz istoriju. Sudbina mu je nametnula da vidi više nego drugi. Gluvo je nad njim nebo i slijpo. Njegov dramatični odnos prema svijetu, bogu i univerzumu dopire do harambaše Vuka Mićunovića, ali i do nas, čitalaca. To što se zbiva u njegovom duhu, mi prihvatamo. On je pred nama, na otvorenoj sceni u tami noći; igra svoju sudbinu. Od njegove igre u velikoj mjeri zavisi budućnost zemlje. Dramatična usamljenost vladike Danila poprima kosmičke razmjere:

Moje pleme snom mrtvijem spava,

suza moja nema roditelja,

nada mnom je nebo zatvoreno,

ne prima mi plača ni molitve;

u ad mi se svijet pretvorio,

a svi ljudi pakleni duhovi.

I Crnogorci se na Lovćenu ośćaju sami. Njihova usamljenost se razlikuje od vladičine. To je usamljenost gordijeh ratnika koji su svjesni da jedino njih sunce slobode grije, za razliku od suśednih hrišćana u Bosni, Arbaniji i Srbiji koji su u tami ropstva. Sa lovćenskih visova, na nebu iznad Crne Gore, vide dvije munje u obliku krsta. Taj ognjeni krst za Crnogorce je božije pedskazanje hrišćanske pobjede. Munje, simboli oružja i oruđa bogova, na duhovnoj razini proizvode unutrašnji bljesak i primoravaju ljude na zatvaranje očiju, odnosno na prisebnost. Crnogorci su zaista prisebni i svjesni u kakvoj je opasnosti njihova zemlja; svjesni su šta ih čeka i što mora biti.

Neposredno prije Skupštine na Cetinju i u njenom toku niz je događaja koji su trebali da pokrenu vladiku i glavare na konačnu i odlučnu akciju. Verbalni i oružani sukob Ozrinića sa nikšićkim Turcima, otmica Crogorke, Batrićeva pogibija, samoubistvo njegove sestre i uzaludno uložen napor u razgovorima sa glavarima poturčene braće, nijesu bili dovoljni za to. Tek sa noćnom beśedom Igumana Stefana u kojoj je izložena filozofska vizija svijeta dolazi do prekretnice u razvoju događaja i razrješenju dramske radnje. Igumanova beśeda je neizmjerna moralna sila koja pokreće Crnogorce na odbrambeni rat koji u književnom djelu, vodi istorijskom ispunjenju — pobjedi hrišćanstva nad islamom. Pjesnik je Igumanu Stefanu dao ulogu mislioca i iskusnog svjetskog putnika koji je prošâ sito i rešeto, mjerio svijet i razne kulture. U pravo vrijeme stvorio se među Crnogorce, da znanjem pomogne koliko može.

*od dvadeset i četiri kriške, stih uzet iz pjesme Oktavija Paza "Himna među ruševinama.

DNEOTROV ADSKE DUŠE 

Kugo ljudska da te bog ubije!

ali ti je malo pô svijeta

te si svojom zlošću otrovala,

no si otrov adske svoje duše

i na ovaj kamen izbljuvala?

Dva strašna simvola, krst i lunu, pratila je žestoka borba duže od jednog milenijuma, a na crnogorskom kamenu više vjekova. Njegoš u pismu književniku Nikoli Tomaseu piše, da nema krvavije stranice u svjetskoj istoriji od crnogorske. U borbi sa Turcima na Grahovu pjesnik je izgubio brata i devet bliskijeh srodnika. Sukobi, klevete, intrige i prijetnje pratile su ga sve vrijeme njegove vladavine.

Osmansko carstvo je uništilo veliku vizantijsku civilizaciju, usporilo je i zaustavilo razvoj arapske kulture, i u dva navrata, opsadiranjem Beča, ugrozilo opstanak zapadne civilizacije. Osvajačke ratove i vladavinu pratili su brojni zločini. Jedna od metoda koju je carstvo praktikovalo u osvojenim oblastima, poznata još iz starog Egipta, bilo je uzimanje talaca, prije svega vlastele i njihovo prevaspitavanje. Prvi poturčenjaci u Crnoj Gori bili su vjerovatno Evropljani: Grci, Bugari, Srbi ili drugi. Tek u drugom talasu dolaze islamizirani Crnogorci koje je knez Ivan Crnojević, kao taoce, poslao sultanu uz obavezu da neće više ratovati protiv carstva. Poticali su iz raznije plemena. Turci su im dali primamljive titule kneževa, vojvoda i serdara. Postepeno u Crnu Goru uvlačila se turska vlast i islamske institucije.

Crnogorska plemena, poslije brojnih ustanaka, dobila su od Turske carevine povlašćen položaj i izvjesnu autonomiju. Bez obzira na to, Crna Gora i Brda bili su stalno poprište krvavih sukoba. Porta i sandžakbegovi slali su često na njih kaznene ekspedicije. To se događalo više vjekova, u prosjeku, svake desete godine. Pojedina plemena broje preko trideset većih ratova sa Turcima. Prilikom ovih pohoda svaki put stradala je privreda i stanovništvo sa ličnom imovinom. Žene i đeca odvođeni su u ropstvo. U rušilačkom vandalizmu tokom turskih osvajanja i vladavine nestali su cijeli gradovi i naselja. Najvećoj devastaciji bili su izloženi vjerski objekti. Većina crkava i manastira rušena je, paljena i pljačkana jednom ili više puta. Jednako je bilo i sa stambenim objektima. Većina stanovništva iz ravničarskih djelova, koja nije prihvatila islam, ostala je bez plodne zemlje i pašnjaka i bila prinuđena da traži nova staništa u planinama. Carstvo je ponekad preduzimalo pohode čiji je cilj bio biološko uništenje cjelokupnog stanovništva. Takav je bio pohod osmanskog beglerbega, Numan-paše Ćuprilića 1714. godine sa ciljem da uništi i raseli crnogorska plemena.

Doprinos renegata usponu Osmanskog carstva bio je izuzetno veliki. Glavna pobuda koja je stremila tome bio je islamski pogled na sveti rat i obaveza svakog muslimana da doprinese potčinjavanju svijeta. Sve političke, administrativne, privredne i socijalne institucije Turske carevine bile su usmjerene ovome cilju. Poturice, ili carevi sinovi (kako su sebe nazivali), prihvatanjem islama, mijenjaju svoj kulturni identitet. U njihovom govornom jeziku nastaju izvjesne promjene. Mijenjaju način ishrane i spoljašnji izgled načinom odijevanja. Za prelazak na islam, izgleda, glavni motiv bila je pohlepa. Međutim, sama pohlepa nije bila dovoljna za dragovoljnu promjenu vjere. Ona je mogla djelovati samo sa izvjesnom dozom pritiska koji je dolazio izvan, ili iznutra, iz samih vjeroodstupnika. Dr. Srđan Đurić, srpski istoričar, koji se bavi proučavanjem arhiva Osmanskog carstva, navodi još jedan motiv, a to je “svijest o nepobjedivosti Osmanskog carstva.” I u romanu “Zlatno runo” Borislava Pekića, jedan od likova koji glumi Turčina u nekoj vrsti teatra, kaže “mrze nas zato što smo nepobjedivi.”

Tvrdnja da Turci Osmanlije nijesu nikoga primoravali da pređe na islam nije tačna. Oni su stvorili preduslove koji su primoravali hrišćane da prihvate islam. Gligor Stanojević, istoričar, navodi primjer crkve sv. Marije kod Bara koju su Turci 1631. godine pretvorili u džamiju. Prethodno su je demolirali “bijesneći čak i protiv mrtvijeh, jer su njihove kosti povadili iz grobnica i bacali psima.” Oduzeli su sva crkvena dobra, a katolicima zaprijetili smrću ako ne pređu na islam. Sa novostečenim ili naslijeđenim kulturnim identitetom poturice su imali niz privilegija koje su regulisane vjerskim i sekularnim propisima carstva. Osim poreskih olakšica mogli su slobodno nositi oružje i jahati konja, što je hrišćanima bilo zabranjeno do same propasti carstva. Crnogorci su znali da je vjerska i kulturna pripadnost kod poturica bila jača od rasne, nacionalne i jezičke pripadnosti:

Vrana vrani oči ne izvadi

Brat je Turčin svud jedan drugome; ...

DODATNI KONFLIKT

Svaka generacija čita velika djela na svoj način. (Horhe Luis Borhes)) 

Gorski vijenac tematski sadrži više dogđaja. Istraga poturica tema je koja povezuje sve njih i pokreće dramsku radnju u spjevu. Istorija ne raspolaže validnim dokumentima koji bi potvrdili da je bilo nekog većeg organizovanog napada na domaće muslimansko stanovništvo. S druge strane u mitovima i legendama Crne Gore imamo istragu Vlaha na Cetinju, samouništenje dva plemena: Bukumira i Mataguža i progon Kriča iz Drobnjaka. Osim toga u pojedinim etnološkim spisima zabilježena su kazivanja o averziji prema takozvanim starincima: Macurama, Matarugama, Mataguüama, Španjima i Lužanima. Pripadnici ovih plemena imenovani su kao neznanija što upućuje na neku različitost ili drugačiji kulturni nivo. Suśedni narodi nemaju slične legende. Sve ovo ne dokazuje da se istraga zaista dogodila, ali uvećava mogućnost vjerovatnoće ovoga događaja koji je opjevan u epskoj pjesmi i sadržan u jednom spornom prepisu zapisa mitropolita Petra I. Ne može se tek tako ignorisati ni autorov podnaslov историческо событie (istorijski događaj).

Ako se istraga poturica zaista dogodila, onda je treba posmatrati u okviru opštih evropskih procesa obuhvaćenih Bečkim i Velikim ratom u kojem su muslimani “očišćeni” iz Slavonije, Dalmacije i Mađarske. Ta istraga imala je mnogo veće razmjere od istrage u Crnoj Gori. Ova poslednja, za koju nijesmo sigurni da se dogodila, a tema je umjetničkog djela, izgleda, svakako da je i ranije bila nekome trn u oku. Krajem dvadesetog vijeka u toku Bosanskog rata i početkom dvadeset i prvog vijeka islamisti su pokrenuli veliku kampanju protiv Njegoša. Tome su pogodovali razni pokreti u islamskom svijetu i renesansa islama i pravoslavlja na Balkanu.

Fundamentalni konflikt između Crnogoraca i Turaka, odnosno hrišćanstva i islama prisutan je u cijelom spjevu. Dvije vjere u stalnom su trvenju. Sukob najviše dolazi do izražaja u verbalnim duelima tokom skupštine na Cetinju, svatovskim pjesmama i stanku na Bijelijem Poljanama. On se nazire i u pjesmama-snovima. Ranije i tokom skupštine na Cetinju Crnogorci su pokazali nepremostivu averziju prema poturčenoj braći i uopšte prema muhamedancima. Ne mogu slušati hodžu kako riče ili guguće, ne podnose njihov govor iskvaren turskim diftonzima; čulom mirisa ne podnose njihovu blizinu. Olfaktivna odbojnost u stihovima, zaudara zemlja Muhamedom i nekršću se gore usmđeše, ima korjene u ranom hrišćanstvu. Na crnogorske gorštake, muhamedanske bogomolje, ostavljaju infernalni utisak.

Carevi sinovi u Njegoševom spjevu veoma su ponosni na Osmansko carstvo. Oni ga veličaju, brane verbalno i oružjem, djelujući po pravilima koja islam nalaže. Ne skrivaju averziju prema krstu i hrišćanima. Zovu ih nevjernim đaurima. U tome prednjači Mustaj-kadija. Njegovu militantnu beśedu na cetinjskoj skupštini završava veličanstvenom himnom o Stambolu i strašnom proroku:

Kakva vjera da se s ovom mjeri,

kakav oltar bliže neba stoji?

Tokom skupštine na Cetinju, carevi sinovi su ohrabreni pismom novoga vezira. On prijeti upotrebom sile i traži bezuslovnu pokornost od vladike i glavara. Drugi vezir iz Skadra podmićuje proročicu da zavadi Crnogorce, a treći, travnički, kiti gradske zidine crnogorskim glavama. Sa Selim-pašinim pismom, gđe se u pravoj mjeri pokazalo militantno lice Turske carevine i sa odgovorom vladike Danila postavljeno je najvažnije političko pitanje, ko će nad kim dominirati. Lenjin ga definiše sa dvije riječi: “Кто? Кого? Samuel Huntington, profesor sa Harvarda ukazao je na jedan dodatni konflik koji je vođa Oktobarske revolucije smatrao beznačajnim, a to je konflikt različitih pogleda na svijet, o tome šta je isprvno, a šta nije, i kao rezultat toga, ko je u pravu, a ko nije. Dodatni konflikt u Gorskom vijencu prisutan je uvijek tamo gđe se licem u lice susreću dvije strane. On počinje verbalnim ratom i prijeti da pređe u oružani, kao što je slučaj na Bijelijem Poljanama, gđe se ruga Vuka Mićunovića i Vuka Mandušića sa Hamzom kapetanom okončala sa petnest nosila.

Kakav je stutus Crne Gore bio prije istrage? Odgovor na ovo pitanje moramo tražiti u prepisci Selim-paše i vladike Danila. Nominalno, u to vrijeme, Crna Gora je bila dio Тurskoga carstva sa organima vlasti koji su djelimično ili sasvim izgubili svoju funkciju. Koliko se kadija bavio sporovima? Kome je sudio? Kakvu vlast su imali age? Koga ili šta je čuvao kavazbaša? Odgovor na ova pitanja otežava nedostatak istorijskih izvora. Iz vladičinog pisma veziru jasno je da je Crna Gora neposlušna u odnosu na centralnu vlast. Nepokorna je, samosvjesna i slobodna. Nije joj stalo do novoga vezira. To je vrijeme vladike Danila. On govori jezikom suverena.

Nije vino pošto priđe bješe,

nije svijet ono što mišljste;

barjaktaru darivat Evropu

grehota je o tom i misliti!

Velja kruška u grlo zapadne.

Krv je ljudska rana naopaka,

na nos vam je počela skakati;

prepuniste mješinu grijeha! 

Skoro svuda, u Crnoj Gori, u manjem broju bilo je domaćih Turaka. Paralelno jedno sa drugim egzistirala su dva društva u kojima je do izvjesnih granica vladala tolerancija zbog krvnog srodstva ili pripadnosti istom plemenu. Na mnogim mjestima nicale su institucije koje su stalno radile da Crnu Goru potčine centralnoj vlasti. Ne može se govoriti o mirnom muhamedanskom stanovništvu, koje je predano vjeri i Alahu, prije svega zato što su pod njihovom kontrolom bili utvrđeni gradovi, Obodnik, Besac i drugi. Borba oko ovih gradova bila je krvava i sa velikim brojem žrtava na obje strane.

Sukob vjera u dijalozima njihovih predstavnika veliki je, ali nije tako ubjedljiv da bi opravdao nemogućnost zajedničkog življenja. Problem nije samo u vjerskim shvatanjima. On je mnogo složeniji i dublji. Nasuprot tirjanstvu, azijatskom despotizmu i islamskom fanatizmu stoje Crnogorci sa plemenskom demokratijom i drugačijim pogledima na svijet, drugačijim načinom življenja i ophođenja, i ono što je najbitnije, sa drugačijim poimanjem slobode i pravde.

LICA I MITSKI LIKOVI U OGLEDALU KULTURA

"Glavne ličnosti, predstavnici ideja svoga doba, ne nalaze pobude u sitnim individualnim raspoloženjima nego u istorijskom strujanju koje ih nosi." Fridrih Engels — u pismu Ferdinandu Lasalu

U ambijentu sa velikim brojem događaja kakav je Njegošev Gorski vijenac srećemo lica koja djeluju na sceni, lica koja su opisana i ne izlaze na scenu i likove koji su poznati pjesničkom folkloru ili istoriji. Dijaloška forma otkriva identitete likova, pojedine osobine, karakter i htjenja. Samo jezik čini te likove prepoznatljivim. Lica crnogorske kulture odlikuju se istim, višim vrijednostima. Njima i njihovom svijetu, gđe je sve potčinjeno odbrani slobode, mora se diviti. Emocionalna veza sa ovim junacima temelji se na intelektualnim i moralnim interesovanjima, na poimanju pravde, istine, dobra i zla. Oni angažuju naš duh i senzibilitet. Mi ne možemo a da ne saučestvujemo sa vladikom Danilom, Vukom Mandušićem, sestrom Batrićevom i drugima. Zbog naših praktičnih interesovanja nama je stalo do njih i njihove sudbine kao ljudskih bića. Mi smo na njihovoj strani zbog njihovih moralnih svojstava. Oni žive pravim životom. Brane se. Brane svoju đecu i žene. Brane brastvo, pleme i svoju zemlju.

Lica crnogorske kulture spadaju u grupu naglašenih likova. Njegoš je sa njima sasvim jasno postavio prirodu dramskog objekta, odredio norme i povezao pojedinosti sa tim normama i na kraju povezao kazivanje sa opštim istinama. Sve to zajedno čini spjev veoma uvjerljivim. Za Crnogorce, odnosno lica crnogorske kulture može se reći da su zatočenici jedne strašne epohe i njene žrtve: predodređeni su da brane slobodu, da ginu mladi na bojnim poljanama:

Mlado žito navijaj klasove,

priđe roka došla ti je žnjetva.

Vladika Danilo, nije samo vladika i Gospodar Crne Gore, nego je i strateg, i vojskovođa u kojega su uprte sve oči. Ali on je i ljudsko biće koje osjeća. Njemu je stalo do ljudskijeh života, ne samo svojih Crnogoraca, nego i poturčene braće; bori se protiv sudbinske predodređenosti, protiv strašnijeh pogibija, ali i njemu su ruke svezane. Na kraju uviđa da borbu koja se nameće odbranom slobode ne može izbjeći.

Primjere kako služiti otačastvu Njegoš je našao u pjesničkom folkloru južnijeh Slavena, prije svega u mitu o Obiliću. Njegove klevetnike stiže božija kazna (la Revanche de Dieu). Obilić se svojim djelom za pravdu i istinu uzdiže iznad svih učesnika odsudne bitke. Mirča Eliade, veliki poznavalac religija, za mitskog junaka kaže da on “za razliku od običnoga smrtnika, nastavlja da djeluje i poslije smrti. Njegovi posmrtni ostaci imaju zastrašujuću religijskomagijsku moć. U izvjesnom smislu može se reći da se junaci približuju božanskom položaju zahvaljujući svojoj smrti: oni dobijaju neograničenu postegzistenciju, koja nije ni larvarna, ni čisto duhovna, već se sastoji u nadživljavanju sui generis, jer ovo zavisi od ostatka, tragova i simbola njihovih tijela”. Idealizovano ponašanje mitskoga viteza ostvaruje se u Njegoševoj drami. Lica crnogorske kulture svojim ponašanjem približavaju se istorijskim ličnostima: Ivanu Crnojeviću, Skenderbegu, Baju Pivljaninu i Janku Hunjadiju, ili mitskim ličnostima kao što je Obilić. Sa takvim ponašanjem oni sami postaju primjerima.

Kolo svojom igrom i pjesmom u Gorskom vijencu ima ulogu hora. Njegov glas glasova ispunjava prostor, dopire do svih učesnika i čini ga jednim od glavnih protagonista na sceni. Njegova pjesma je većim dijlom istorijski retrospektivna, okrenuta prošlosti, a manjim aktuelnoj stvarnosti u kojoj se zemlja nalazi. Osim o pojedinim istorijskim ličnostima i događajima kolo pjeva i o kolektivu junaka.

Sve su naše glave izabrane

momci divni isto ka zvijezde,

što su dosad ove gore dale

svi padali u krvave borbe,

pali za čest, ime i svobodu;

i naše su utirali suze

vješti zvuci divnijeh gusala.

Bez ovijeh vitezova, koje pjesnik poredi sa zvijezdama, nema borbe, nema slobode i nema pjesme i pjesničkoga vijenca. Bez njihovog pregalaštva nema slobodne Crne Gore. Na drugim mjestima u spjevu kolektiv junaka krase divna poetska imena: trideset zmajeva, trista sokolova, tri hiljde momka jednakoga, ... Pjesma o Čevu koju pjeva Vuk Lješevostupac, po svemu slična je glasu kola. U njoj se kolektiv junaka ne imenuje, ali prisutan je na bojnom polju; broji mrtve neprijatelje na kraju velike i slavodobitne bitke. Serdar Vukota sreće se u snu sa svojim precima Ozrinićima. Takav susret sa kolektivom ratnika kojih nema, jer su već davno mrtvi, djeluje zastrašujuće na žive. Oni osećaju odgovornost pred njima, odnosno prema nečemu što su stvorili i ostavili na čuvanje.

Lica islamske kulture djeluju odvažno i slobodno na sceni, ali i skladno sa propisima i potrebama carevine. Čitaoci nijesu na njihovoj strani, ne zbog toga što su pristalice Muhameda, nego zbog odnosa prema slabijema, zbog odnosa prema ženama i zbog njihove pohlepe i nepoštovanja zakona i pravde. Zbog toga:

Ne trebuje carstvo neljudima

nako da se pred svijetom ruže.

Divlju pamet a ćud otrovanu

divlji vepar ima, a ne čovjek-

Kome zakon leži u topuzu,

tragovi mu smrde nečovještvom.

Cilj Turske carevine nije bio samo u tome da pokori Crnogorce, nego da ih sasvim potlači i pretvori u podanike drugoga reda. Crnogorci nijesu htjeli da prihvate odredbe islamskog prava — šerijata kojim se regulišu svi aspekti života muslimana i obaveze nemuslimanskih podanika; nijesu bili spremni da priznaju suverenitet Turske carevine i muslimansku dominaciju. Ako su to činili bilo je privremeno. Opijenost sa zlom i neprvdom kod lica islamske kulture produkt je feudalnoga sistema, vjerskih zakona, naučenih navika i pohlepe. Odnos Turaka prema ženama izložen je u dijalogu Serdara Janka:

U njih nema nikakva vjenčanja,

no pogodbu nekakvu učine

kâ da kravu napoli prodaju.

Oni žene u čeljd ne broje,

no ih drže kâ prodano roblje.

Oni kažu: žena je čovjeku

slatko voće al' pečeno jagnje;

dok je takva neka je u kuću,

nije l' takva sa njom na ulicu.

O ženama i odnosu među polovima, prije Njegoša, njemački filozof Emanuel Kant piše: “Stanovnik Istoka u ovom pogledu ima veoma izopačen ukus. Budući da nema nikakvog pojma o moralno lijepom koje može da bude vezano sa ovim nagonom, on upropašćuje čak i vrijednost čulnog zadovoljstva, a harem mu je samo vječiti izvor nemira. Na pamet mu padaju razne zaljubljeničke gluposti, među kojima mu je najdraža neka sitnica uobražene vrijednosti koju bi htio, prije svega, da osigura za sebe, a čija se cijela vrijednost sastoji jedino u tome što može da je razbije; na nju se u našem dijelu svijeta gleda sa sumnjičavim osmijehom a on se da bi je zadržao za sebe, poslužuje nedozvoljenim a često i gnusnim sredstvima. Zato je žena tamo uvijek u tamnici, bila ona đevojka ili imala surovog, nesposobnog i stalno sumnjičavog muža.”Koranski stihovi, nastali sa ranim islamom, idu u prilog apsulutnoj dominaciji muškarca: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete…”.

Opijenost zlom i nepravdom vezira Selim- paše dijelom je uslovljena njegovim zvanjem i zanimanjem. On je u konfliktu sa crnogorskijem vladarem i sa cijelim Dar-al- Harbom. Silom, kojom raspolaže, prijeti, ali ne pokreće je. Nudi mito vladici. Vrijeđa njegove podanike. Velika hladnoća bije iz svake njegove riječi. Vezir na prvom mjestu ističe religijsku pripadnost sa čime postavlja vjersku granicu između sebe i vladike. Pismo završava prijetnjama koji niko ne smatra opasnim. Knez Janko, koji je uvijek na odstojanju kada laici govore o vjeri, ne vjeruje Selim-paši i Turcima.

Trgovac ti laže sa smijehom,

žena laže suze prosipljući,

niko krupno kâ Turčin ne laže.

Na sceni, mnogo opasnije djeluje Mustaj-kadija, vjerni carev podanik i fanatični vjernik. Ne strahuje za svoj život; javno prezire krst, a svoju vjeru uzdiže:

Više valja dan klanjanja jedan

no krštenja četiri godine.

Sa ovakvim shvatanjima propala je nada u povratak poturčene braće vjeri prađedovskoj. Očigledno je, oni nijesu više braća, nego ljuti neprijatelji. Sa licima islamske kulture čitaoci ne saučestvuju. Kratko je, suviše kratko, naše divljenje lijepoj Fatimi. Čitaoca mnogo više interesuje sestra Batrićeva, boja njenoga glasa, njen korak, njen potonji zagrljaj, njena smrt. U jednoj pjesmi, turski svat pjeva o najvećem muslimanskom junaku i prorokovom šehidu:

Gergeleze krilo od sokola,

te na hata u raju poleće,

samovoljno, bez ikakva zora,

pred proroka da priđe izađeš,

hurije te divno zarobiše

te si nama tako zakasnio.

Taj Gergelezov* smrtni skok za dušu cara careva, odnosno imaginarna prečica za raj, ne aludira samo na stara vremena, nego i na savremenu istoriju i bombaše samoubice. Razlika je u tome, što Gergelez u smrt povlači svoga konja, a “sinovi Alaha” nevine ljude. U drugom dijelu pjesme Gergeleza zovu u rat protiv nevjernih hrišćana — đaura, kore ga što se zadržao sa rajskim hurijama i zapostavio džihad, (obavezu propisanu Koranom).

*Gergelez Alija (Đerđelez Alija), mitski junak; po jednoj legendi skočio za sultanovo zdravlje sa brda Gergelez u Dunav kad su Turci osvojili Budim 1526. godine.

©Momir Delibašić, 2017

GLOSAR

car careva: Sastavni dio titule osmanskih sultana. Javlja se u Mesopotamiji, Persiji, Vizantiji, a predstavlja velikoga kralja, tj. kralja koji vlada kraljevima. 

Dar-al-harb, "kuća rata", "neislamski svijet", (izraz koji se koristio, ili još koristi za sve oblasti svijeta u kojima islam nije državna religija); suprotno Dar-al-islam "kuća mira", "kuća islama" pravni pojam za teritorije pod muslimanskom upravom. Podjela na "mi" i "vi" nastala je sa širenjem islama. 

toržestvo (rus.): trijumf, pobjeda.

neznanija: naziv za starince Crne Gore.

šehid: ratnik, "mučenik" u islamskoj religiji

đaur (kaur, kaurin): tur. gâur, nevjernik, nemusliman; naziv za hrišćanina                         

LITERATURA

de Saussure Ferdinand: Wissenschaft der Sprache, Frankfurt am Mein 2003.

Fallaci Oriana: Die Wut und der Stolz, München, 2002.

Giljen Klaudio: Književnost kao sistem, Beograd, 1974.

Amado Alonso: Materia y forma en poesía, Madrid 1955

Ejup Mušović: Muslimani Crne Gore od pada Zete 1499. Novi Pazar, 1997.        

Holland Tom: Im Schatten des Schwertes, Stuttgart, 2012.

Holland Tom: Persisches Feuer, Stuttgart, 2008.

Huntington P. Samuel: Kampf der Kulturen, Hamburg, 2006/2007 

Markjevič Henrih: Nauka o književnosti, Beograd, 1974.                              

Petrović Njegoš, Petar II: Gorski vijenac, Cetinje, 1975. 

Petrović Njegoš, Petar II: Cjelokupna djela, Cetinje, Beograd, 1984.

Seidensticker Tilman: Islamismus, Geschichte, Vordenker, Organisationen,

München, 2014.                                                                 

Petar II Petrović Njegoš, najveće je pjesničko ime crnogorskoga jezika i jedno od velikih imena evropske i svjetske književnosti. Njegova misao nikada nije prestala da vlada Crnom Gorom. Od svojeg herojskog naroda Njegoš je uzeo veličanstvenu građu od koje će splesti veličanstveni vijenac slave i sebi, i njemu. Zbog toga Crnogorci ga prizivaju, isto onako kao Rusi Puškina, Njemci Getea ili Talijani Dantea.

Njegoševa poezija sadrži veći broj filozofskih formula koje se odnose na boga, prirodu i čovjekovo bitisanje na planeti. Te formule pokazale su se kao trajne tvorevine. Sa njima opjevane vrijednosti: crnogorska borba, čojstvo, junaštvo, pregalaštvo, i borba dobra protiv zla streme jednom sređenom svijetu.

Njegoš nije bio izvanjac, nego naš Crnogorac, naš pjesnik i vladar, naš filozof i reformator; naš vrhovni svještenik i vladika Crnogorske crkve. I ako negđe pročitate nešto drugo, ili vam neko kaže drugačije, znajte da to ne pišu i ne govore prijatelji Crne Gore i da su to krupne laži.

Ponekad me prati utisak da je Njegoš s božanstvenom lakoćom pisao stihove stremeći prema uzvišenom i univerzalnom svijetu.

Arheologija, arhitektura, poezija i istorija prepliću se i dodiruju u ruinama Pompeja. Njegoš je i tamo na jugu Italije ostavio svoj vladarski i poetski pečat..

Te ogromne količine kamena koje smo iznijeli  i složili na vrh planine, to pregnuće radnog čovjeka, ta veličanstvena statua pjesnika s knjigom, taj orao koji simbolizuje slobodu; to naše hodočašće; to je odanost Radu Tomovu.

Borba Crnogoraca nije i ne može biti nastavak borbe nekog drugog naroda koji je rezignirao pristajući na sve drugo, samo da se ne brani i ne gine za svoju slobodu.

Njegoš pripada svima ali jedino Crnogorci mogu i imaju pravo da ga zovu svojim nacionalnim pjesnikom!  

Njegoš je uzdigao crnogorski jezik do razina univezalne vrijednosti. Njegova poezija je  so i hljeb crnogorskoga jezika.