Dies ist ein Blog

Noch wurden keine Artikel veröffentlicht. Sobald ein Artikel verfügbar ist, wird er hier angezeigt.

Dobro došli! Добро дошли!

Stranica za književnost, društvo; za male i velike radosti; za lijepo i ponekad ružno što nas prati na našoj planeti. Biće mi drago ako me pratite i nađete nešto interesantno da pročitate.

O AUTORU

MOMIR MIGOV DELIBAŠIĆ

Crnogorski i jugoslovenski pjesnik. Rođen je 18. juna 1950 godine u mjestu Donja Trepča kod Nikšića. Obrazovao se u rodnom mjestu, Nikšiću, Bileći, Beogradu i Fridrihshafenu. Studirao ekonomiju. Radni vijek proveo je u inostranstvu mijenjajući razne poslove i mjesta boravka. Bio je član Saveza književnika Jugoslavije. Knjige: Pred Šilerovom kućom, 1985; Muke među neukima, 1991; Die sinthetische Freiheit, 1993; La neve nera, 2024; Snovi, mačevi i suze, 2024; Montenegro, lučo, istorijo (antologija), 2024; Die synthetische Freiheit, 2024.

AUTORSKA PRAVA

Sav sadržaj ove stranice podliježe pravima intelektualne svojine. Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadžaja bez saglasnosti autora.

IZ DNEVNIKA

Sveti Amfibius Nepodobni

Tog Amfibiusa, ili Sotonu lično sam upoznao. Bilo je to davno, ali ne tako davno da bih pisao daleke te i te godine. Nema dalekih godina ukoliko smo u stanju da ih se sjećamo ili da ih približimo.

Dakle, prije četiri decenije na putu za more, na jednoj velikoj raskrsnici, vidim popa u crnim odeždama stopira. Zaustavim se i uzmem ga. Sa ovim gestom htio sam da usputno učinim nešto dobro za crkvu.

Pop je na službi u Vojvodini. Poče odmah da se žali da u ovoj zemlji nema hljeba, te da namjerava da ide u Ameriku kod raskoljnika. Očekivao je, kako ja dolazim iz inostranstva, da ću ga podržati. Stigosmo brzo i do knjiga i pisaca. Moj imenjak, neki Vojevodic i Matija Bećko, književnici, kaže da su njegovi veliki prijatelji. Uskoro pale su krupne riječi. Ne dam popu na moju zemlju. Prepirka, ili bolje reći svađa trajala je sve do jadranske magistrale gđe se put odvaja za Budvu ili za Bar. Bijesan i ljut Satanaile je izašao na tom raskršću da čeka nekoga da ga uzme do Budve, a ja sam skrenuo lijevo. Kiša nas je stigla još niz padine prema moru. Lila je zaista kao iz kabla. Gradići na moru ostali su bez električnog osvjetljenja.

Taj moj saputnik, za nepunih pola sata, pokvario mi je dan i noć, i sljedeći dan na plaži. Njegove zle energije bilo se teško osloboditi i vratiti svakodnevnici. A on je imao napretek i rasipao je ne štedeći je.

I sad kad mislite da je ovđe kraj ove priče, nije tako. Bilo bi lijepo da je. Sotona će i dalje da se pojavljuje decenijama u raznim medijima. Postao je javna ličnost. Više se bavio polititikom, nego crkvenim rabotama. Imao je svoje protivnike i svoje zavedene pristalice, neznaniju i rulju koja mu je ljubila stope. Taj veliki podlac i mazalo na vrijeme se pobrinuo za grobno mjesto, ali ne kod crkve u rodnom mjestu ili bilo gđe na otvorenom prostoru. Znao je da se tamo može naći neko da ga mrtva probode glogovim kolcem. Zbog toga je testamentom naznačio da ga njegova jaka družina sahrani u hramu koji se zaključava sa devet brava.

Sotona ne bi bio Sotona da ga po nekoj hijerarhiji i nebeskim čudesima nije naslijedio Sotona Drugi. On se brine za svog prethodnika. Planira da mu podigne spomenik negđe na nekom trgu. To se može razumjeti, ali da se predsjednik našeg polisa brine o tome i izjašnjava za nešto što ga niko ne pita, malo je čudno.

Jakov naš Nejaki

Bog ga je dao takvoga kakav je. Teško ga je opisati. Ni zao, ni dobar. U politiku je stigao naglo. Bez ikakvih zasluga i karizme, taj sretnik kretao se prema vrhu, da bi se sasvim slučajno našao gore, na pozornici, gđe mu nije mjesto. Ustoličio se, ukravatio, vrat istegao i napravio ozbiljno i koliko je moguće pametno lice. Smjestili su ga u junačku pjesmu, mada on sa junaštvom nema ništa. A pjesma je svemoguća; može da kaže više nego stotinu lijepih rečenica.

Zalud ide, zalud tamo kreće,

Cetinje ga prihvatiti neće!

Datum nepoznat

    Na stanak nas evo prizivaju,

    Da ugovor s njima napravimo,

    Da što prije stvari riješimo,

    Crkva naša da se njima preda

    I grobnice naše prađedovske,

    Čečerko je tako naumio,

    Jad ga naša ka što će ga naći,

    Stalno nešto sa rukama vitla!

        INFEKCIJA U RIJEČIMA
    

        Neke nove riječi i nijesu tako nove. Tokom II svjetskog rata domaći izdajnici (četnici, ljotićevci, nedićevci i druga bagra) već 1942. g. partzane nazivaju ustašama.
    
        Današnji sljedbenici fašističke bagre nadmašili su svoje prethodnike, usavršili vokabular. Ko ne tanca kako oni hoće taj je jugoustaša, milogorac ili jugo-ustaša milogorac. Zvali su nas i
        Dukljanima sve dok im neko nije prišapnuo "To je bilo naše." A nije bilo. Ali oni hoće da je bilo. Da se razumijemo. Infekcija je u riječima. A njih koristi
        u svojim izjavama, molitvama i liturđijama po zlu čuveni pop, zakleti neprijatelj Crne Gore i zagovornik rušenja Njegoševog mauzoleja.
    
                S P O R E D N I C I
            
                O tome kako su najvećega crnogorskoga viteza Nikca od Rovina izdali njegovi sporednici govore stihovi:
            
                "Izdaše ga pogani Spahići
            
                štono bjehu Nikcu sporednici;
            
                od njih niđe ne ostalo traga!"
            
                Naši (komunisti), kad su tu pjesmu štampali za čitanke, izostavljali su ove stihove i skraćivali epsku narodnu pjesmu. Valjda zbog đece. Nikčevi sporednici su prognani preko granice
                crnogorske. I da ne dužim. I sami ćete možda proći kroz priču.
            
                I NEMA TU NIKOG KO NAGRADJEN NIJE
            
                        Čitam kako pojedini književni stvaraoci hoće od države mjesečne nadoknade (u novcu) za svoje stvaralaštvo i opšti doprnos kulturi. Muče se, znoje i drhte na visinama Parnasa.
                        Pišu dan i noć svoja djela. Potom ta djela uporđuju sa velikim djelima, recimo sa Metaformozama. Je li to Ovid, Ovidius Nasone napisao, valjda...ako sad znam, ali Pakao je
                        napisao Dante. Dobra knjiga. Perfektna rima. I tema je sjajna. Najgore je kad nemaš temu, motiv i pišeš o svojim jadima, jer svijet je opjevan davno.
                    
                        I nema tu nikog ko nagrađen nije
                    
                        i nema desetak svesaka poezije!
                    
                        i certifikate raznorazne, da znate!
                    
                        I sad o broju književnih stvaralaca, zbog kase i budžeta. Tu je naš mali polis Crna Gora među prvima u Evropi. Imamo ih više od Francuske. Kad bi sve to leglo na državne
                        jasle.
                    
                        Ne zavaravajte se. Nema toga tamo. Pisac si, a voziš taksi, ili cijepaš ulaznice u Luvru.
                    
                        UDVOJENI
                    
                        Crnogorski svijet je udvojen, dijeli se: na one koji su odani Crnoj Gori i na one koji su je izdali.

ODLASCI I PROLAZNOST

Momir Delibašić: MUKE MEĐU NEUKIMA, Književna zajednica Herceg Novi, 1991. YU ISBN 86-7605-005-08

Momir Delibašić

MUKE MEĐU NEUKIMA, knjiga pjesama,

Književna zajednica Herceg Novi,

Herceg Novi, 1991.

Uvodna i završna pjesma okvir su knjige "Muke među neukima", ali i neka vrsta ključa i upustva za čitanje ovih stihova.

Užas viđen u očima ranjenog jelena, zastalog na padini, rekvijem je za sve ugrožene, za sve pogođene i sve one koji se nalaze na padini, nad ponorom. Kroz taj se rekvijem obnavljaju, kao u kakvom času magnovenja, davne slike i sadašnje, cio život staje u jednu sliku. Momir Delibašić bez napora stvara tu sliku, spajajući daljine, prostore, vremena. Pod udesom prolaznosti su i Đorđije Vukov, i djevojka Tan Jan, i Hirošima, i ranjeni jelen. Riječ je, dakle, o poeziji koja je pisana lako i nepretenciozno, a čije su poruke višeznačne i složene.

Dragomir Brajković, književnik

LYRISCHE BOTSCHAFTEN AUS DEM LAND DES EWIGEN STEINS

Momir Migov Delibašić: Die synthetische Freiheit (Gedichtband), Bonn, 1993.

Die synthetische Freiheit // Neuer Gedichtband von Momir Delibašić

"Ich genieße die synthetische Freiheit" heißt es in einem Poem des montenegrinischen Dichters Momir Delibašić. Diese Zeile steht Pate für den Titel seienes neuen Gedichtbandes in deutsche Übersetzung: "DIE SYNTHETISCHE FREIHEIT". Aber was meint der Dichter mit ' synthetische Freiheit'? Warum 'genießt' er sie? Und wie?

Die Neugier treibt uns, wir lesen weiter: "Mit dem Recht einer Stimme / wäre ich gefährlich / an ihren Fundamenten". Welche Botschaften bringt uns dieser Mann aus dem unergründlichen Land, dessen wahrer Herrscher der ewige Stein ist? Momir Delibašić Gedichte sind lyrische Denkanstöße.

Noch ehe wir merken, wie uns geschieht, sind wir der Faszination dieser Gedichte voll sensitiver Gedankentiefe erlegen. Sie treffen unser Innerstes, rütteln uns auf, mitreißend sind die Sprachbilder voll visueller Urgewalt. "Wenn sie mich an die Wand stellen / die Augen verbunden mit dunklem Tuch / gebt mir die Sternenhelligkeit / weit entfernter Quellen des Alls", sagt das lyrische Ich. An anderer Stelle zeichnet es eine " zu Eis erstarrte Landschaft", spricht von "der steinernen Saat", von "Früchten, gefertigt aus reiner Geometrie / der Nach-Tschernobyl-Ära", oder erzählt uns vom "Engel voll bitterer Güte".

Das, wie hier verwendete Oxymoron weiß der Dichter mit Bedacht als Stilmittel einzusetzen; die ungeheure Dynamik in seinem Rhythmus erzielt er durch die vielen Enjambements, die urtümliche Kraft der Sprache aber drängt aus ihm selbst heraus.

"Die synthetische Freihet" (Originaltitel: Muke među neukuma") ist der zweite Gedichtband Momir Delibašić, der auch hier wieder durch die Vielfalt seiner Motiv- und Themenwahl fasziniert. Eingebettet zwischen politischen und philosophischen Poemen, wie "Mit dem Recht einer Stimme", "Geometrien" und "Geheimnis" findet der Leser in "Mitternachtsmädchen", Zwischen den Worten, zwischen den Welten I" und "Tan Yan" Liebeslyrik von beinahe schüchterner Zärtlichkeit und versteckter, aber doch geballter Erotik.

Am meisten aber beeindruckt an Momir Delibašić Gedichten, seinen lyrischen Botschaften, ihre Gedankentiefe und die ihnen innewohnende Philosophie, die — trotz der Wiederwärtigkeiten dieser Welt — unbeirrt für Menschlichkeit und Menschenwürde eintritt.

Es ist die Philosophie einer ungebrochenen Seele.

ELENA DROZDIK M.A

SLIKAR VLADIMIR HERCEG

Atelje Vladimira Hercega, Ljubljanica, Zagreb,1985.

Vladimir Herceg (1947 - 2002) se kao dijete sa roditeljima doselio u Zagreb iz Pustodola kod Donje Stubice. U Zagrebu je završio osnovno i srednje obrazovanje. Jedno vrijeme radio je u INA - Inženjeringu.

Upoznali smo se u Regensburgu na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u inostranstvu. U to vrijeme bavio se naivnim slikarstvom i crtanjem stripova ujedno studirajući na Likovnoj akademiji u Zagrebu.

Na mojem portretu počeo je da radi u ljeto 1985. godine. Nastavio je 1987 i 1988. Portret je rađen na velikom platnu. Nestao je bez traga tokom raspada Jugoslavije pod okolnostima koje su mi ostale nepoznate. Pomirio sam se sa tim da ga nema. Na njega sam bio ponosan. Bio je to moj portret, ali i portret čovjeka 20. stoljeća.

GALERIE WIEDMANN, STUTTGART

ATELJE VLADIMIRA HERCEGA

To mjesto je

sigurno izvan pakla,

svaki pomak ruke — put je svježi.

Zbogom ravnodušni,

vas niko ne treba,

tu gđe su crteži

dobrijeh anđela

koji vidaju oči

i stvari nepomične,

kao žive, ustremile da se dirnu

s potpunom ljepotom,

putevima koji vode dobroti i miru.

(iz knjige: Muke među neukima)

Momir Migov Delibašić, crtež Vladimir Herceg

RIJEČ O KNJIZI MOMIRA DELIBAŠIĆA "PRED ŠILEROVOM KUĆOM"

Momir Delibašić,Pred Šilerovom kućom, 1985

Muke među neukima, knjiga pjesama,

Univerzitetska riječ, Titograd, 1986/. Izgovoreno 7.07.1986. na Tribini "Rade Tomov" u Nikšiću.

Tridesetak pjesama koje su stisnute žutim koricama zbirke do kraja slijede ovu početnu motivsko-sadžajnu nit našeg mladog pjesnika, našeg prinudnog putnika koga zatičemo pred kućom velikog poznavaoca plućnih bolesti, velikog pjesnika Johana Fridriha Šilera, Geteovog savremenika i prijatelja. Srce i pluća našeg pjesnika su i tu tijesna i njihova patnja se tek donekle otvara na trošnom balkonu ulice i kuće starog pjesnika patnje koji je slijedio Rusoove ideje o slobodi čovjeka i antičko poimanje dostojanstva. Naš pjesnik nije slučajni ispovijednik, nije nikakav putnik-avanturist, ili romantičarski putopisac, on nije ni tu da u Šilerovom poetskom obrascu traži sopstveni pjesnički put i zvuk. On je zastao ovdje, nakon dugotrajnih samovanja i drumovanja po ambijentu studeni i crnih šuma, da pred svojim dalekim pjesničkim sabratom, pred njegovim čuvenim jenskim predavanjima iz etike i estetike, otvori svoju dušu, da otuda — iz Šilerove ulice slobode čovjeka — uputi elegični pozdrav svojoj Gori Čarnoj i u njoj: Gori zloj, Dolu nevidivom, Liscu pustom, Komovima napuklim; da na tom pjesničkom / Šilerovom / postamentu otvori svoju dušu.

Branko Jokić, književnik

PJESME STVARNOSTI I NADE

Momir Delibašić, pjesme

Pred Šilerovom kućom, 1985.

Svojom prvom knjigom "Pred Šilerovom kućom" Delibašić se predstavlja kao pjesnik egzistencijalnih kontroverzi u kojima nije samo objektivno posmatrač, nego i aktivan učesnik. On izdvaja iz realne stvarnosti životne detalje i paradokse koji uzrokuju egzistencijalno sivilo i ukazuje na njih kao moguće uzroke ljudske nesreće.

Mada se javlja prvom zbirkom, njegova poezija odaje utisak zrele književne umjetnine. Čak i prilikom parcijalnog sagledavanja Delibašićevog književnog stvaralaštva i njegove poezije u zbirci "Pred Šilerovom kućom", dolazi se do spoznaja koje mogu ohrabriti ovog mladog pjesnika.

Rizo Džafić, književnik,

"Nedjeljni glas", Banja Luka,

7 i 8 decembar, 1985.

Momir Migov Delibašić: Pred Šilerovom kućom (pjesme). Izdanje atelje "LURE", Stuttgart, 1988.

ZEMLJO, SJAJNA ZRAKO

Crna Gora je zemlja visokih planina, plavog mora, čudesne svjetlosti i blistave povijesti. Njen istinski i vječni vladar je kamen, zatalasan kao more. Ti snažni talasi, tokom surove istorije ove zemlje, bili su neprohodni za neželjene posjetioce koji su tamo tražili sreću i blago.

Pjesmom Crna Gora, iz moje prve knjige Pred Šilerovom kućom, dao sam jedan, ali ne i jedini mogući opis moje zemlje dotičući se čak i njenog geološkog nastanka. Stih, Vrh se jedan uzdigao, odnosi se na Lovćen, našu svetu planinu u koju se od davnina zaklinjemo. Izlazio sam na njegove vrhove više puta. To je veličanstven doživljaj i osjećaj koju mogu uporediti jedino sa izlaskom na Veliki (kineski) zid, ili sa posjetom arheo-nalazištu Crvena stijena.

CRNA GORA

Tu su žestoki vjetrovi

raspirivali srce zemlje,

dali mu vrhunce,

na njima nebo spava.

Oči se odmaraju,

vid nam jasni biva,

a misli u prošlost poniru.

Vrh se jedan uzdigao,

sunce dira!

U njega se zaklinjemo,

zemljo, sjajna zrako.

Radujem se da je ova pjesma izašla u Truman Journalu, u Kneževini Monako, da je emitovana na radiu i televiziji jedne televizijske stanice iz Monte Karla, i da iste ima i na Yutjubu. Zahvalan sam novinaru i direktoru radio-televizije Truman, Mauriciju Bartoliniju, da je tu pjesmu u okviru jednog intervjua publikovao na više mjesta.

Statua Petra II Petrovića Njegoša na Lovćenu, rad Ivan Meštrović

Odlomak iz Truman Journala:

Autor: Maurizio Bartolini, Giornalista, Direktor Radio Truman TV, Montecarlo, Principato di Monako. 30.04.2021

Il Montenegro uno dei paesi più belli del Mediterraneo con un mix unico di culture architettura e natura incredibilmente maestosa è un luogo che nel corso degli anni è diventato sempre più popolare e merita veramente il piacere di visitarlo. È una terra di bellezza unica che riserva numerose sorprese al turista dove si rimane affascinati dai luoghi, dalle coste, dalle grandi montagne, dai canyon tra i più profondi per poi passare a spiagge bellissime e mare cristallino il tutto contornato da un paesaggio radioso ed elegante.

Il Montenegro è un paese di grandi meraviglie dal mare alla montagna, infatti sulle Alpi Dinariche si trova il secondo più grande canyon del mondo preceduto solo dal grand canyon del Colorado negli Stati Uniti dal quale differisce per il clima più mediterraneo e la ricchissima flora che ne fa un paradiso naturale per esploratori e scalatori.

Il Montenegro è davvero un paese ricco di luoghi da scoprire dove il filo conduttore è quello della natura e la bellezza suggestiva dei suoi panorami è uno dei fattori che ne decreta, già da qualche anno, maggiore reputazione turistica. Ogni angolo offre qualcosa di diverso, oltre alle città ricche di storia sia affascinanti che tragiche, offre calore umano e grandi servizi da parte della comunità e attività situate in tutto il territorio.

Il Montenegro è, per grazia e bellezza, uno dei luoghi più amati al mondo con una architettura antica che regala atmosfere di luoghi fatati incomparabile a qualsiasi altra.

Volendo dedicare una poesia al Montenegro potremmo prendere uno scritto di Momir Delibašić:

-“ Qui venti tempestosi animarono il cuore della terra

gli diedero le vette, su quelle dorme il cielo

gli occhi si riposano, la vista si fa più aguzza, i pensieri penetrano il passato

una vetta si è innalzata e sfiora il sole

noi sul sole giuriamo, o terra, luminoso raggio…”-

ANTIFAŠIZAM / AНТИФАШИЗАМ

Momir Migov Delibašić: Proslava Dana mladosti, Stuttgar, 1981.

PJESNICI SA NEKRA

Ovdje, na Nekru, stvarali su veliki pjesnici i filozofi. Oni su ostavili duboke brazde u vremenu i prostoru. Njihova imena poznata su širom svijeta: Hegel, Šiler, Merike, Helderlin, Herman Hese. Pored njih su i druge veoma značajne ličnosti za ljudski rod: Albert Ajnštajn, Robert Boš, Gotlib Dajmler, Karl Benc, Ferdinand Graf fon Cepelin i drugi. Svi su čuveni i svi su su Švabe i Njemci. Da ne bude nesporazuma (a ima ih): svi Njemci nijesu Švabe. Švabe su Švabe, njemački narod, pleme. Bez sumnje ovi velikani uticali su i na nas, i na druge.

Stvoriti književni klub u drugoj zemlji ili bilo kakvo društvo iziskuje veliki napor. Mi smo to uspjeli iz vise pokušaja. Veliku pomoć imali smo od zemlje domaćina i drugih jugoslovenskih društava i udruženja. URPUT (Udruženje radnik pjesnik u tuđini) ime je tog društva u čijem sam osnivanja i ja uzeo učešće i jedno vrijejem bio sekretar i presjednik. Osim brojnih aktivnosti, klub je imao veoma uspješnu saradnju sa književnim stvaraocima iz domovine. Naši gosti bili su: Oskar Davičo, Giacomo Scotti, Velimir Milošević, Dušan Đurišić, Kasim Deraković, Risto Jačev, Duško Trifunović, Dragomir Brajković, Rade Obrenović, Ranko Preradović, Tito Bilopavlović, Ranko Pavlović, Enes Kišević, Lepomir Ivković, Andrej Jelić Mariokov i mnogi drugi. Naši književni stvaraoci učestvovali su u nizu manifestacija koje su organizovali Jugosloveni u Njemačkoj. Osim toga, neki od nas, bili su učesnici književnih susretaa u Kladuši, Nikšiću i Pivi; dali su pomoć Kopaoniku koji je zadesio zemljotres, aktivno učestvovali u organizaciji Pulskog festivala u Stutgartu i organizaciji književnih susreta "Kalnik s Titom u nama" u Stuttgartu.

M. Delibašić