O, ti
bićem beskonačni
bez početka
i bez kraja!
Početak si
sam osnova
i kraj
svega u tebe je.
Ti, dubino
neizmjerna,
ti, visoto
nedolećna,
ti si śajnost svoju
skrio
mlogostručnim pokrivalom
veličanstva
i prostranstva,
te se ne
daš da te vidi
oko duše
najumnije,
nit' um
sebe voobrazi,
no tek
počne o teb' mislit,
zanese se u
beskrajnost
sve s
višega k višem odeć,
leteć želno
da te vidi
ili śenku barem tvoju.
Al' zaludu
njemu muka,
po prostoru
tumaranje,
kada si ga
ti stvorio
kratkovidno
i slijepo,
da u tebe
ne pogleda,
no se
natrag mora vratit
u ćeskotnom
svome hramu
zanešeno,
utruđeno.
veličinom
začuđeno.
Pogledam li
tečnost stvarih,
pogledam li
svjetlost sunca,
pogledam
li śajnost, hitrost
milionah
gornjeg svoda, -
sve to mene
udivljava,
tebe kaže
svemoguća,
i duša me
tvoja mala
više svega
uzvišava,
tebe što si
više svijeh
tvojom
r'ječju svu stvar krećeš, -
bog si uma,
duše moje.
Koliko je
daljnost tvoja
od kratkoga
uma ljudskog,
svekolike
umne glave
što su
dosad na sv'jet bile
i posada te
se rode
da u jedno
pero sliju
silu mislih
najvišijeh,
ne bi znale
čerte povuć
niti r'ječi
upisati
o tvojemu
veličastvu.
Ah, ti
stvari previsoka,
jer si mene
takvog dala
kratkovidna
i malena?
I čemu sam
ja podoban?
Ja se nadam
nešto tvoje
da u dušu
moju śaje;
neizvjestan, al' se gordim
što sa
tobom svojstvo imam.
No i bilo
štogođ malo,
to se može
upodobit,
spram śajnosti tvoje velje,
premalojzi
iskri ognja
koja pođe
tamom lećet
od ognjenog
okeana,
dok se opet
k njemu vrati.
Ti s' okean
beskonečni,
a ja plovac
bez vesalah.
Misli su mi
bura jaka;
sa mnom
čine valovanje,
nagone me
napr'jed plivat,
žele štogođ
vidijeti.
No kako ću
vodom odit
kad u ruke
vesla nejmam,
već sam
dužan stojat tužan
u smrtnome
čamcu malom
na sredinu
okeana
dok s'
prevrati čamac isti
i okean
mene proždre?
Ja se
zemlje car nazivam,
ja se
gordim i ponosim
jer vrh
svega zemnog vladam;
ja s
prirodom često ratim,
pobjeđavam
tresk gromovah,
pobjeđavam
zuk vjetrovah
i sinjega
ljutost mora.
Ja umnima
letim krilma
oko sunca i
planetah,
znadem
njinu veličinu,
znadem
njina krug tečenja,
njinu
svjetlost i bistrotu;
ja nad
ljutim lafom, tigrom
i nad
svijem životnima
mora,
zemlje i vozduha
vladam umom
i carujem, -
sve s' to
mene pokorava,
sve mi s'
klanja i služi me.
Kud goda se
ja obratim,
veličastvo
svud ti vidim;
pogledam li
kita, slona,
pogledam li
mravca, muhu,
pogledam li
ravna polja,
raznim
cv'jećem nakićena,
pogledam li
gorde gore
u zelenost
obučene
ili
cv'jetak jedva vidni, -
svud te
vidim svemoguća.
Najmanji te
cv'jetak slavi
ka najvišeg
svjetlost sunca.
No, ah,
tvorče, što sam smrtni
ja u
sravnost tvoje sile,
tvog
mogućstva, veličastva?
Mogu li se
živ pokazat,
sprama
tvoje veličine?
Ti, koji si
premudrošću
u
prostranstvu vozdušnome
sozda
sv'jetah milione
i sve
jednog s drugim sveza
tvojim
lancem nevidimim
i svakome
život dao,
te uredno
svoj tok čine,
jedan
drugom svjetlost daju, -
ko se
ravnit s tobom može?
Ja li
smrtni da se ravnim
sprama
tvorca besmertnoga?
Ja li tebe
da s' podobim,
teb', koji
si sama vječnost,
spram koje
se jedva mogu
ja pokazat
da sam bio
i na sv'jet
se pojavljao?
Ti,
božestvo previsoko,
koje živiš
u prostoru,
nad
prostorom, pod prostorom,
u svijetlim
planetama,
u
zrakama śajna sunca
i u svaku
malu stvarcu
nam vidimu,
nevidimu,
ti svačemu
život daješ
nevidimom
tvojom silom.
No ko će te
opisati,
ko li umom
obuzeti?
Um si
kratak dalo čojku,
ne može te
ni nazreti,
akamoli
vidijeti,
već um leti
čojka slijep
po prostoru
beskrajnome
tražeć
sv'jetlo po tavnini
kako sova u
mrak noćni.
Al' ja više
sile nemam
da izbliže
tebe vidim,
već iz
stvarih vidimijeh
svoritelja
njina slavit
i s
čudenjem velikijem
dušom,
srcem tebe vikat:
"Ti si car
moj i sveg drugog,
kojega je
ruka vrgla
temelj
svemu vidimome
i u koga
ruku stoji
konac iste
veličine!
Tebe slava
beskonačna,
tebe časti
prekovječne,
tebe fala,
ka svemoćnu,
neka bude i
biti će
dok je
sv'jeta i naroda!"
1833.g.
PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ
Kommentar schreiben