«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.» Česlav Miloš

Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. To je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Vjerujem da je nastala uporedo sa magijom.

Stvaranje poezije ozbiljna je, svečana, vesela i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poredam grozdove riječi koje dišu živim govorom, a koje su stanju da nešto bude i pokrenu u ljudima. 

Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna. 

Pjesnik sa svojim riječima traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastojeći da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.

Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika moje rodne grude. 

O dometima moje moje knjige neka govore drugi. Vjerujem da će čitaocima biti interesantna. To je poezija koja spaja ljude, prostore i vremena.

A to što sam, možda i previše, prizivao Homera, Ovida, Dantea, Njegoša, Borhesa i druge, bilo je iz očajanja, jer “čovječanstvo je ludo”. Ali to mogu biti i slučajnosti koje su našle mjesto u ovoj knjizi.

MOMIR MIGOV DELIBAŠIĆ