Pred Šilerovom kućom / Momir Delibašić 

Izdanje: Književni klub "Vladimir Mijušković" ; Titograd : Univerzitetska riječ, 1985 

44 str. ; 20 cm 

Obzorja. Savremena poezija 

UDK 886.1-14

Davno jutro

Otac i ja zamičemo:

u davno jutro, prisoja,

prodoli i vlake.

Idemo da me spasi!

Kud bi tako mlad ranio

u lice grada nepoznato.

Davno je jutro

pa se sjecanje rastapa.

 Kameno blago

Orlovi, ptice sure,

kad jure u nedoglede

cežnju u nama bude,

iskonsku, da smo letilice.

Ne diraj im rane,

ostavi njihovo gnijezo,

oni pamte dane:

kad smo sa zvijezdom

branili kameno blago

sa kliktajem smjeli, kao oni

vodili borbe sa vragom.

  Crna Gora

Tu su žestoki vjetrovi

raspirivali srce zemlje,

dali joj vrhunce

na njima nebo spava.

Oči se odmaraju

visine pogled oštre;

gledaju u plavet

kako se odvija

čarobna orlova igra.

Gore nad morem,

vrh se jedan uzdigao,

sunce dira!

U njega se zaklinjemo,

zemljo, sjajna zrako!

  Ćiro

Nema ga,

                više ne svira;

                otišao je nekud bestraga 

                iz našeg lijepog vidokruga,

                stari garavi drug.

Voljeli smo ga,

                 kleli ako ne dođe;

                 a bio je konj željezni,

                 vukao je, zviždukao vraški

                 rušeci tišinu kamenih brda.

Nema ga,

                 ne juri jutrom

                 pored jezera;

                 kasniš, neka,

                 neće stići.

Voljeli smo ga,

                 a on ode i ostavi tišinu u:

                 Stubi, Stubici, Trubjeli,

                 Bijelim Rudinama,

                 u nama!

  Zla Gora

Od nje gorih

gora ima,

gora tavnih,

crnjih šuma.

Pitoma je

nekad bila

dok nijesu

iznenada

u nju stigli:

zli kumovi,

crni snijeg

i sjekire.

  Taj snijeg

Taj snijeg

koji je napadao 

preko noći

da dodirnem,

ne mogu.

Da krenem

iz bjeline u bjelinu,

iz bolnickog pejzaža

ne mogu.

De dohvatim

grancicu ledenu,

da potražim put

prema tebi,

da te potrazim,

ne mogu.

  Povratak

Usnuo zaliv.

Iz dubina mora,

iz ogledala 

sniježne planine

gledaju.

Mi smo se voljeli

pod samotnim zvijezdama,

na ovoj obali, na zemlji.

Svijet je mirisao na more,

more je mirisalo na tebe.

Kao netaknuto zlato,

spojeni, jedno za drugo,

mi smo se voljeli.

Kad bi se ponovo sreli

na ovoj raspukloj obali.

  U brdima

U brdima:

               otac, majka,

               sestre, braca.

U brdima sve se vraca:

               zemlji, žitu,

               svome rodu.

Zlatno zlato već se sjaji

               u brdima.

  Nevidov Do

Ne zna se zasto, kako i kada

ime mu jednom dadose ljudi;

on mirno spava od vajkada

i pažnju našu pomno budi.

Jos bosonogi dok smo bili,

izmedu mramorja i mliječi -

u Nevid do smo stizali

dobroj vili da nas liječi.

 Branko Jokić, književnik

Tridesetak pjesama koje su stisnute žutim koricama zbirke do kraja slijede ovu početnu motivsko-sadžajnu nit našeg mladog pjesnika, našeg prinudnog putnika koga zatičemo pred kućom velikog poznavaoca plućnih bolesti, velikog pjesnika Johana Fridriha Šilera, Geteovog savremenika i prijatelja. Srce i pluća našeg pjesnika su i tu tijesna i njihova patnja se tek  donekle otvara na trošnom balkonu ulice i kuće starog pjesnika patnje koji je slijedio Rusoove ideje o slobodi čovjeka i antičko poimanje dostojanstva. Naš pjesnik nije slučajni ispovijednik, nije nikakav putnik-avanturist, ili romantičarski putopisac, on nije ni tu da u Šilerovom poetskom obrascu traži sopstveni pjesnički  put i zvuk. On je zastao ovdje, nakon dugotrajnih samovanja i drumovanja po ambijentu studeni i crnih šuma, da pred svojim dalekim pjesničkim sabratom, pred njegovim čuvenim jenskim predavanjima iz etike i estetike, otvori svoju dušu, da otuda — iz Šilerove ulice slobode čovjeka — uputi elegični pozdrav svojoj Gori Čarnoj i u njoj: Gori zloj, Dolu nevidivom, Liscu pustom, Komovima napuklim; da na tom pjesničkom / Šilerovom / postamentu otvori svoju dušu.

Izgovoreno 7.07.1986. na Tribini "Rade Tomov" u Nikšiću. 

Branko Jokić, književnik

Rizo Džafić, književnik

Svojom prvom knjigom "Pred Šilerovom kućom" Delibašić se predstavlja kao pjesnik egzistencijalnih kontroverzi u kojima nije samo objektivno posmatrač, nego i aktivan učesnik. On izdvaja iz realne stvarnosti životne detalje i paradokse koji uzrokuju egzistencijalno sivilo i ukazuje na njih kao moguće uzroke ljudske nesreće.

Mada se javlja prvom zbirkom, njegova poezija odaje utisak zrele književne umjetnine. Čak i prilikom parcijalnog sagledavanja Delibašićevog književnog stvaralaštva i njegove poezije u zbirci "Pred Šilerovom kućom", dolazi se do spoznaja koje mogu ohrabriti ovog mladog pjesnika.

"Nedjeljni glas", Banja Luka,

7 i 8 decembar, 1985.