DVIJE PJESME
DUGI MARŠ
Crvena armija ne strahuje od dugoga marša -
hiljade planina i deset hiljada rijeka
pregaziti je sitnica
i pet visokih planina kao pet blagih talasa,
veličanstveni Vumeng gomila je zemlje u prolazu,
tople stijene Jinša isprane zlatnim pijeskom,
studeni most Dadu vezan čeličnim lancem.
Hiljade lia na Minšanu široke lednike prešle su
tri armije. Na licima našim veselje cvjeta.
SNIJEG
Śever, pod suncem i snijegom,
hiljade lia ledena nepomičnost,
deset hiljada lia bjelinom zastrto.
Na obje bande Velike međe raskošna pustinja.
Hoangho, krotka od početka do kraja,
traži pravac, tumara gore-dolje.
Planine, kao prstenovi srebrnih zmija plešu,
a visoravan, bijela kao voštani slonovi
htjela bi sa nebom da se takmiči visinom
tako daleko dokle svjetlosti vidiš crvene odore,
bijele iznutra, čarobne preko svake mjere.
Zemlja blagodeti i ljepote mamila je
starih naroda junake brojne.
S naklonom grabiše se za njedra njena.
Carevi Ćin Huan i Vu Han, vladahu
malenim pjesničkim darom,
a Sung Tajzu i Tan Tajzun
daleko bjehu od sjajnog duha drevne poezije.
Od śevernih varvara, samo kratko
ponosan kao nebo bješe Džinis Kan.
A znao jedno luk napeti
da gađa velikog orla.
Sada su svi prošlost.
Ako tražite ljude velike umjetnosti,
osvrnite se, pogledajte u ovaj dan.
(Prevod i prepjev M.Delibašić)
Mao Zedong (Shaoshan, Hunan, 26. XII. 1893 – Peking, 9. IX. 1976) jedan je od najvećih držvnika svijeta, kineski revolucionar, filozof i pjesnik. Neosporno je da mu pripada veoma važno mjesto u kineskoj književnosti 20. stoljeća. Poeziju je pisao cijeloga života. Zalagao se za moderni stih i obični jezik, a istovremeno sam je pisao u tradicionalnom i klasičnom stilu. Samo mali broj modernih pjesnika mogao se sa njim takmičiti.
Prema opštem mišljenju, Mao je u svakom slučaju, pjesnik rijetkog talenta. To mu nijesu osporili ni njegovi neprijatelji. Treba istaći da se nije bavio profesionalno pisanjem, da nije imao vremena da se usavršava i da su neke od njegovih najboljih pjesama nastale u ratu i trenucima između života i smrti.
Krajem prošlog vijeka odlučio sam se na jedno studijsko putovanje u Peking. Bilo je to u vrijeme početka raspada socijalističke Jugoslavije. Mogao sam da otputujem bilo gdje u neku drugu zemlju, ali moja odluka je pala na Kinu. Jedan od mogućih razloga bio je upravo Mao. Nijesam putovao zbog kineskih careva, njihovih palata i grobnica koje smo sa divljenjem obišli. Više me zanimala savremena Kina, arhitektura, umjetnost i ljudi.
Svijet kad se posmatra iz Kine mjeri se sasvim drugim štapom. Evropa iz koje smo krenuli na put, mnogo je manja. a njene države sićušne u odnosu na broj stanovnika i teritoriju. Vjerujem da Kinezi tu mnogoljudnu veličinu i kulturu staru hiljade godina nose u sebi. Ali sve to odlikuje umjerenost. U Njemačkoj imao sam dugo moje prve susjede Kineze. Bili su skoro neprimjetni. Nikad nijesam znao jesu li tu, kad dolaze i kad odlaze. Nema buke, nema lupanja vratima, nema lumpovanja.
Kommentar schreiben