9. maj, ratne 1942. godine bio je sunčan dan. Pod Trebjesom u Nikšiću (Crna Gora) četnici su strijeljali partizanskog
komesara, Čedomira Ljuba Čupića, studenta prava i objesili njegovu saborkinju, maloljetnu bolničarku Joku Baletić. Okupiranim gradom likovali su fašisti i četnici.
A ko su četnici?
Jednostavno, oni su privjesci fašizma i nacizma - kvislinzi, domaći izdajnici.
Fašistička Italija okupirala je Crnu Goru 1941. godine. U pomoć okupatoru, poslije Trinaestojulskog ustanka 1941. godine, priskočili su četnici 1942. godine. Bila je to dvostruka i krvoločna okupacija. Četnici su zajedno s Talijanima i samostalno vodili borbe protiv partizana, hapsili rodoljube i slali ih u logore. Njihov streljački stroj pucao je u Čedomira Ljuba Čupića. Joka Baletić je istoga dana pogubljena na drugoj strani Trebjese. I kad su Talijani za nju tražili pomilovanje, blažu kaznu od smrtne, četnicki sud je odbacio. Dogodilo se to što je bilo nezamislivo i što se nikad ranije nije dogodilo u Crnoj Gori, obješena je jedna žena. Osim njih dvoje za kratko vrijeme strijeljano je još 25 osoba.
Fašistička Italija okupirala je Crnu Goru 1941. godine. U pomoć okupatoru, poslije Trinaestojulskog ustanka 1941. godine, priskočili su četnici 1942. godine. Bila je to dvostruka i krvoločna okupacija. Četnici su zajedno s Talijanima i samostalno vodili borbe protiv partizana, hapsili rodoljube i slali ih u logore. Njihov streljački stroj pucao je u Čedomira Ljuba Čupića. Joka Baletić je istoga dana pogubljena na drugoj strani Trebjese. I kad su Talijani za nju tražili pomilovanje, blažu kaznu od smrtne, četnicki sud je odbacio. Dogodilo se to što je bilo nezamislivo i što se nikad ranije nije dogodilo u Crnoj Gori, obješena je jedna žena. Osim njih dvoje za kratko vrijeme strijeljano je još 25 osoba.
Kad je Ljubo umro, kazivao je kasnije svojoj đeci jedan njegov sugrađanin, cijeli grad je na trenutak umro, ali nada je opstala. Kao da se sam njegov duh digao i ulio se u nas i nagnao nas da idemo naprijed. I još uvijek živi s nama. Izdajnici i kukavice ubili su tog mladog čovjeka. On je prešao mora, okeane i kontinente. Stigao je iz Buenos Ajresa da pogine tu, za nas i našu slobodu. Govorio je više jezika, kao i njegove sestre i braća. Bio je i ostao izuzetna ličnost naše oslobodilačke borbe. On je po mnogo čemu najinteresantniji čovjek koji se ikada kretao ovom planetom.
Tokom okupacije, kad se sudilo borcima za slobodu, mali grad Nikšić bio je blokiran i zatvoren, opasan bodljikavom
žicom, rovovima, kontrolnim punktovima i mrtvim noćnim stražama. U njegovoj okolini bile su česte i efikasne akcije partizanske gerile. Atmosfera je bila stalno napeta. Ljudi su
svakodnevno ginuli. Strah nije mimoišao nikoga, ni talijanske alpince, ni stanovnike grada, jedino su se đeca kretala slobodno preko dana i ponekad igrala u tom haosu. Upravo đeca i
omladina ostavili su dragocjena svjedočanstva o Čedomiru Ljubu Čupiću. Navodim njihova sjećanja i priče, i sjećanja drugih svjedoka vremena koje su kasnije zabilježile novine i
televiziske kamere.
VOJO NIKOLIĆ, (1914
- 1999), general pukovnik, narodni heroj
Čupići potiču iz Zagarača. Ja sam poslije okupacije upoznao nekoliko članova te brojne familije: Martu, Ljuba i
najmlađeg brata Momčila. Odmah na početku ustanka Marta i Ljubo stupili su u partizane; Ljubo u Nikšićku partizansku četu, a Marta se angažovala u Okružnom komitetu parije. Ljubo se
istakao hrabrošću i znanjem, i ubrzo je upućen da pomogne Orašku partizansku četu gdje je preuzeo funkciju komesara.
Aprila 1942. godine u vrijeme velike ofanzive četnika došlo je do jedne veoma značajne bitke u Žirovnici. Malobrojni partizani bili su prinuđeni na odstupanje. U tom povlačenju Ljubo je pao u četničku zasjedu. U štabu su preuzeli sve da ga spase i izvuku iz zatvora. Intervenisao je Tomo Burić iz Mokre Njive, Ljubov ujak kod koga je Ljubo živio prije ustanka. Tomo je bio veoma ugledan građanin. Od strane četničkih vlasti bio je grubo odbijen. Rekli su, da za partizane koji se uhvate sa puškom i za one koji su partizanski borci ima samo jedna presuda, a zna se kakva. Tu politiku da kažem i takav stav inaugurisao je uglavnom Novo Pajović, sudski major bivše jugoslovenske vojske. On je bio desna ruka Baja Stanišića i savjetnik za pravne poslove.
Ljubo je bio u zatvoru pod Bedemom. Bio je to jedini zatvor u gradu osim malog zatvora u Sreskom načelstvu. Bili smo obaviješteni da je teško mučen, da je isprebijan, i da se herojski drži.
Na dan pogubljenja okupila se velika masa naroda. Mislim da su iz grada došli svi koji su toga dana mogli izaći. U grupi koja je bila određena za strijeljanje bio je jedan mesar. Zvao se Ćetko. Mislim da je bio rodom iz Broćanca. Kad je naređeno da pucaju on nije podigao pušku.. Nije htio da puca u Ljuba Čupića. Pretukli su ga na licu mjesta. Ljubovo držanje i ovog Ćetka mesara šokiralo je prosto onaj narod. Znali su da se mesaru može dogoditi da i on bude strijeljan. Narod je ostao zaprepašćen. Umjesto jednog skrušenog, na smrt osuđenog borca, vidjeli su jednog heroja koji poziva u borbu za slobodu. Nakon egzekucije ljudi su se razilazili sa dvostrukim osjećajem: žalili su jednog tako odvažnog partizanskog borca, a s druge strane bili su ponosni na njega.
Aprila 1942. godine u vrijeme velike ofanzive četnika došlo je do jedne veoma značajne bitke u Žirovnici. Malobrojni partizani bili su prinuđeni na odstupanje. U tom povlačenju Ljubo je pao u četničku zasjedu. U štabu su preuzeli sve da ga spase i izvuku iz zatvora. Intervenisao je Tomo Burić iz Mokre Njive, Ljubov ujak kod koga je Ljubo živio prije ustanka. Tomo je bio veoma ugledan građanin. Od strane četničkih vlasti bio je grubo odbijen. Rekli su, da za partizane koji se uhvate sa puškom i za one koji su partizanski borci ima samo jedna presuda, a zna se kakva. Tu politiku da kažem i takav stav inaugurisao je uglavnom Novo Pajović, sudski major bivše jugoslovenske vojske. On je bio desna ruka Baja Stanišića i savjetnik za pravne poslove.
Ljubo je bio u zatvoru pod Bedemom. Bio je to jedini zatvor u gradu osim malog zatvora u Sreskom načelstvu. Bili smo obaviješteni da je teško mučen, da je isprebijan, i da se herojski drži.
Na dan pogubljenja okupila se velika masa naroda. Mislim da su iz grada došli svi koji su toga dana mogli izaći. U grupi koja je bila određena za strijeljanje bio je jedan mesar. Zvao se Ćetko. Mislim da je bio rodom iz Broćanca. Kad je naređeno da pucaju on nije podigao pušku.. Nije htio da puca u Ljuba Čupića. Pretukli su ga na licu mjesta. Ljubovo držanje i ovog Ćetka mesara šokiralo je prosto onaj narod. Znali su da se mesaru može dogoditi da i on bude strijeljan. Narod je ostao zaprepašćen. Umjesto jednog skrušenog, na smrt osuđenog borca, vidjeli su jednog heroja koji poziva u borbu za slobodu. Nakon egzekucije ljudi su se razilazili sa dvostrukim osjećajem: žalili su jednog tako odvažnog partizanskog borca, a s druge strane bili su ponosni na njega.
BOŠKO GOLOVIĆ
Suđenje Ljubu bilo je u pozorištu u zgradi Zanatlijskog doma koja je imala oko petsto sjedišta i podijum. On je
na suđenje došao divno obučen, psihički pripremljen. Ušao je u pratnji žandara. Sala je bila dupke puna. Nastao je tajac, mir. Ljubo je dostojanstveno prošao i sjeo u prvi red.
Gledajući sa balkona suđenje, mi mladi, ustreptali, pratili smo sve. Nas su više interesovali detalji, kako je Ljubo ušao odjeven sa kaputom i kačketom na glavi, kako je pustio bradu, kako je skidao kačket i kako je dostojanstven, pravi gospodin. Voljeli smo i cijenili to njegovo držanje jer se nijesmo puno razumjeli u njegovu odbranu. Ljubo je sjedio mirno, bilježio je nešto na kutiji od cigareta i nekim papirićima. On nije odavao čovjeka koji se da zbuniti i izbaciti iz takta. Hladnokrvno i mirno je odgovarao na sva pitanja koje su mu postavljali.
Drugi dan rasprave manje je trajao, bio je žučan, a što se tiče porote nije ni ličio na suđenje. Ljubo je obadva dana suđenja dostojanstveno podnio sve. On je u svakom momentu kad je govorio stavljao svima do znanja da ne priznaje sud i da je on borac za slobodu. Govorio je više o značaju borbe, nego o svojoj odbrani. Kad ga je predsjedavajući suda pitao za neke detalje iz borbe, on je ustao i rekao, ja sam vam na to pitanje odgovori juče u 13 i 40. To stoji u zapisniku. Valjda imate taj zapisnik. To je djelovalo kao hladan tuš na predsjednika suda.
DRAGICA ABRAMOVIĆ, svjedok Ljubove posljednje ure, rođena 1934. godine
Živjeli smo u Staroj varoši i onda
se odjednom pronio glas da Ljuba vode na suđenje. Nama djeci je to bilo interesantno, pa smo se iskupili i potrčali da prisustvujemo u zgradi starog pozorišta. Odrasli su se, u strahu da ne budu sumnjivi ili prepoznati kao Ljubovi simpatizeri, okupili u automehaničarskoj radnji preko puta pozorišta. Među njima je bio i
moj otac. Zgrada je bila
okupirana italijanskim vojnicima, ali nas djecu nijesu dirali, pa smo nesmetano ušli. Popeli smo se na balkon, kako bismo vidjeli „tog“ Ljuba kojem će suditi, a dolje u prostoriji sa lijeve
strane sjedjela je porota, „ljotićevci“. Neću im imena spominjati jer više nijesu među živima, sve su to Nikšićani, poznavala sam ih.
Kada su Čupića, kojem su ruke bile
svezane, uveli u prostoriju, ljotićevci su ustali uz povike: "Smrt, smrt!" Ljubo nije reagovao, mirno je čekao završetak suđenja koje je obavljeno ekspresno. Ljotićevci su i tada ustali
i vikali: "Živjela pravda!" Onda su krenuli da Ljuba izvode i to na glavni izlaz iz zgrade. Mi smo djeca strčali kako bismo sve to ispratili. Na izlazu, gdje je bila četa Talijana, Čupić je stao
lijevo od vrata. Tada se osmijehnuo, i tada je napravljena njegova fotografija, koja je obišla svijet. Njega i Joku Baletić, koja je takođe osuđena na smrt, sprovodili su centrom grada, s tim što
su nju poveli pod Trebjesu gdje su je objesili. Mi smo išli za Ljubom do sadašnjeg nikšićkog starog groblja. U jednom trenutku prošli smo pored „Malog magazina“, gdje je kuća Pekića. Naslonjena
na prozor, sa crnom maramom, bila je njegova majka Stana. Vidjela sam kada je podigao svezane ruke u prolazu da je pozdravi.
U nikšićkom groblju, pored crkve Sv. apostola Petra i Pavla, već je čekao odred za strijeljanje i iskopana raka. Dječija radoznalost, a nijesmo ni znali šta će se dešavati... Starijih Nikšićana je tu bilo vrlo malo, svi su se plašili Talijana. Ljubo je stao iznad već iskopane rake. Odjednom je počeo da viče „Živjela Komunističa partija Jugoslavije! Osvetite me!“. Začuli su se plotuni, i vidjela sam da je pao na lijevu stranu. To je za mene bio šok, jer sam prvi put vidjela da neko nekoga ubije. Ta slika ostaće mi dok god sam živa. Mi djeca počeli smo da bježimo. U pripremljenom grobu, iznad kojeg je ubijen, Čupić je i sahranjen i njegovo tijelo tu je bilo sve do 1967. godine, kada je prenesen na početak starog groblja, gdje mu je grad u znak poštovanja uredio grobnicu i podigao nadgrobni spomenik.
U nikšićkom groblju, pored crkve Sv. apostola Petra i Pavla, već je čekao odred za strijeljanje i iskopana raka. Dječija radoznalost, a nijesmo ni znali šta će se dešavati... Starijih Nikšićana je tu bilo vrlo malo, svi su se plašili Talijana. Ljubo je stao iznad već iskopane rake. Odjednom je počeo da viče „Živjela Komunističa partija Jugoslavije! Osvetite me!“. Začuli su se plotuni, i vidjela sam da je pao na lijevu stranu. To je za mene bio šok, jer sam prvi put vidjela da neko nekoga ubije. Ta slika ostaće mi dok god sam živa. Mi djeca počeli smo da bježimo. U pripremljenom grobu, iznad kojeg je ubijen, Čupić je i sahranjen i njegovo tijelo tu je bilo sve do 1967. godine, kada je prenesen na početak starog groblja, gdje mu je grad u znak poštovanja uredio grobnicu i podigao nadgrobni spomenik.
Na groblje sam počela ići 1950-e, kad mi je majka umrla. Vidim Ljubov grob niko ne obilazi, te ja počnem. Godinama, osim
mene, niko nije dolazio. Samo je jednom grupa Galija, održala koncert na nikšićkom trgu u čast Ljuba Čupića. Koliko je velika ona mermerna ploča na grobu, zapalili su svijeće i ostavili crvene
karanfile. Lanci su na grobnici 18 godina stajali pokidani. Savez boraca ljutio se jer ih kritikujem, ali nisam mogla da ćutim. Govorili su da nema para da se to popravi.
TOMO KOVAČEVIĆ, pilot
TOMO KOVAČEVIĆ, pilot
Ja sam tih dana bio skojevac. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku
organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u gradu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama... Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se
nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić.
Sala u kojoj je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica "ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im
dobacio: "Zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćute" rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu.
Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.
VASILIJE KAROVIĆ
Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.
VASILIJE KAROVIĆ
Bio sam dječak. Ljubu su sudili četnici, a porotnike su iz kafana kupili. On je na sudu govorio odlučno: "Sve za
komunističku partiju, sve za domovinu, za Jugoslaviju." Odveli su ga vezanog šest četnika na gubilište. Bio je lijepo odjeven. Na njemu je bila kabanica od grombi štofa.
Fotografija Čedomira Čupića sa osmijehom dobila je ime The smile (Osmijeh). Napravio je okupatorski vojnik Karlo Ravnič ispred nikšićkog teatra gdje je zasjedao kvislinški sud. Bilo je to 5. maja, 1942. godine, poslije presude. Fašisti su je izložili na prozoru jedne kafane na Cetinju da bi sa njom zastrašili stanovništvo. Desilo se suprotno. Cetinjani su pred tom slikom stajali kao pred ikonom. Fašisti su je uskoro uklonili.
U zgradi Ujedinjenih nacija gdje je bila postavljena uvećana Ljubova fotografija zaustavljali su se Nehru, Indira Gandi i mnogi drugi. Francuski filosof Žan Pol Sartr tražio je da se pred njom fotografiše.
Čedomir Ljubo Čupić je posthumno 1953. godine dobio Orden narodnog heroja Jugoslavije. Njegov lik se može vidjeti na majicama, poštanskim
markama, ili kao mural na javnim objektima. O njemu je napisano više muzičkih komada, pjesama, mnoštvo novinskih
članaka, jedan roman i jedna doktorska disertacija u Francuskoj. Priče u novinama i na socijalnim mrežama slične su. One sadrže i podatke koji su nepouzdani, izmišljeni ili zlonamjerni.
Revizionisti i pristalice onih koji su strijeljali Čupića lansirali su priču da su ga na Kablenoj Glavici izdali saborci, da je familiji Čupić priređen svečani doček u Kotoru kad su stigli iz
Južne Amerike, da im je kralj Aleksandar Karađorđević kumovao, te da im je poklonio zemlja u Peći. A to sve zajedno je mazanje kako bi rekao Bertold Breht. Krajem prošlog vijeka napravljen je
dokumentarni film Porodični osmijeh. U njemu govore svi živi potomci Ljubovih roditelja, ali niko ne pominje doček u Kotoru. Nije ga ni bilo. Čupići se nijesu vratili svi zajedno. Povratak u
Jugoslaviju tekao u etapama.
|
|
Reichstag, Berlin, Germany, 1945 |
Čedomir Ljubo Čupić, 5. maj, 1942.
ŠTO NAM JE LJUBO OSTAVIO?
Ostavio je njegov veličanstveni osmijeh, i ono što je najvažnije u tom osmijehu i svemu - ostavio je transformativnu
energiju, ne samo nama nego i čovječanstvu. Ta energija daje nam boju življenja. Ona nam daje odgovor na to što je isprano, a što nije. Njegov život bio je kratak. Okončan je u dvadeset
devetoj godini. Tri godine kasnije na treću godišnjicu Lubove smrti fašisti su kapitulirali 9. maja 1945. Ostvarile su se Ljubove poslednje riječi: Doći će dani slobode.
Ovoj priči nedostaje je jedna cjelovita biografija našeg heroja. Vjerujem da bi svi htjeli
znati sve o njemu. A to je skoro nemoguće. Čedomir Ljubo Čupić rođen je 10. avgusta 1913. godine u Nikšiću. Na krštenju, po očevoj želji, dobio je ime
Čedomir. Majka je imala želju da dobije ime Ljubo (po kumu Ljubu Radoviću). Ona je za Čedomira imala samo ime Ljubo. Ovdje moram napomenuti da su dvojna imena bila i ostala u praksi kod
Crnogoraca, a kod stanovnika katunskog krša bila su obavezna.
Savo Čupić bio je građevinar, preduzimač građevinskih radova i kamenorezac. Živio je u Nikšiću gdje je upoznao Stanu (rodom od Burića) i vjenčao se sa njom. Još od mladosti interesovao se za politiku. O njegovim političkim stavovima ne može se ništa pouzdano kazati, osim da je zastupao napredne i revolucionarne ideje. Zbog takvih stavova došao je u ozbiljan sukob sa kraljevskom kućom. Prijetnje da će biti likvidiran nagnale su ga da napušti Crnu Goru. Otisnuo se brodom iz Triješća za Južnu Ameriku. Godinu ili dvije kasnije stigla je i Stana sa troje đece (kćerka i dva sina). Podatke o Ljubovom mjestu rođenja potvrdio je i njegov brat Ratko, diplomata, u jednom dokumentarnom filmu.
Savo Čupić je nastavio u Južnoj Americi da radi one poslove kojima se bavio ranije u Crnoj Gori. Bio je preduzimač radova na izgradnji željezničke trase. Bavio se čak i arhitekturom. Na jednom natječaju za izgradnju crkve usvojen je njegov projekat. Putevi koje su prešli Savo i familija u Južnoj Americi ne mogu se precizno pratiti. Sedmoro đece rodilo se tamo. Ratko u Tandilu (Argentina), Veljko u Buenos Ajresu. Vukan je rođen u Čileu. Drago, Čedomir i Danica rođeni su u Crnoj Gori. Za ostale se ne zna tačno mjesto rođenja. Po njihovim izjavama bili su primjerni učenici i svi dobro obrazovani i vaspitani.
Savo je nastojao da đecu vrati u Crnu Goru. To se ostvarilo 1926/27 godine. On je sa najstarijm sinom Dragom ostao je u Južnoj Americi. Nije poznato kad se tačno vratio. Drago stiže u Jugoslaviju tek 1937. godine. Čupići, za njega kažu da je bio pravi Amerikanac.
Ljubo je u Nikšiću završio gimnaziju, a potom upisao studije na Pravnom fakultetu u Beogradu. Pristupio je skojevskoj organizaciji i radničkom pokretu. 1940. godine primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije. Uslovi za prijem u komunističku organizaciju u predratnom i ratnom vremenu bili su rigorozni. Članovi partije mogli su da postanu samo najbolji ljudi koji su poznavali marksističku literaturu. Postoje i oni koji sumnjaju da ti mladi ljudi nijesu imali nikakva znanja o komunizmu. Znali su i te kako! I u najzabačenijim krajevima Crne Gore u predratno vrijeme kružile su, od kuće do kuće, Lenjinove sveske i slične brošure. Nemoguće je da je iz ničega buknuo oslobodilački rat i revolucija. Tako su i Čupići, udaljeni jedni od drugih, stupili u pokret otpora. Sve njih je povezivala ideja o pravednijem društvu, o slobodi i jednakosti među ljudima. Tako će Vukan Čupić koji se nalazio na studijama medicine u Marseju, nezavisno od braće, sestara i svojih roditelja, aktivno uzeti učešća u francuskom pokretu otpora, i ranije u svestranoj pomoći Jugoslovenima koji su odlazili ili se vraćali sa ratišta u Španiji.
Savo Čupić bio je građevinar, preduzimač građevinskih radova i kamenorezac. Živio je u Nikšiću gdje je upoznao Stanu (rodom od Burića) i vjenčao se sa njom. Još od mladosti interesovao se za politiku. O njegovim političkim stavovima ne može se ništa pouzdano kazati, osim da je zastupao napredne i revolucionarne ideje. Zbog takvih stavova došao je u ozbiljan sukob sa kraljevskom kućom. Prijetnje da će biti likvidiran nagnale su ga da napušti Crnu Goru. Otisnuo se brodom iz Triješća za Južnu Ameriku. Godinu ili dvije kasnije stigla je i Stana sa troje đece (kćerka i dva sina). Podatke o Ljubovom mjestu rođenja potvrdio je i njegov brat Ratko, diplomata, u jednom dokumentarnom filmu.
Savo Čupić je nastavio u Južnoj Americi da radi one poslove kojima se bavio ranije u Crnoj Gori. Bio je preduzimač radova na izgradnji željezničke trase. Bavio se čak i arhitekturom. Na jednom natječaju za izgradnju crkve usvojen je njegov projekat. Putevi koje su prešli Savo i familija u Južnoj Americi ne mogu se precizno pratiti. Sedmoro đece rodilo se tamo. Ratko u Tandilu (Argentina), Veljko u Buenos Ajresu. Vukan je rođen u Čileu. Drago, Čedomir i Danica rođeni su u Crnoj Gori. Za ostale se ne zna tačno mjesto rođenja. Po njihovim izjavama bili su primjerni učenici i svi dobro obrazovani i vaspitani.
Savo je nastojao da đecu vrati u Crnu Goru. To se ostvarilo 1926/27 godine. On je sa najstarijm sinom Dragom ostao je u Južnoj Americi. Nije poznato kad se tačno vratio. Drago stiže u Jugoslaviju tek 1937. godine. Čupići, za njega kažu da je bio pravi Amerikanac.
Ljubo je u Nikšiću završio gimnaziju, a potom upisao studije na Pravnom fakultetu u Beogradu. Pristupio je skojevskoj organizaciji i radničkom pokretu. 1940. godine primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije. Uslovi za prijem u komunističku organizaciju u predratnom i ratnom vremenu bili su rigorozni. Članovi partije mogli su da postanu samo najbolji ljudi koji su poznavali marksističku literaturu. Postoje i oni koji sumnjaju da ti mladi ljudi nijesu imali nikakva znanja o komunizmu. Znali su i te kako! I u najzabačenijim krajevima Crne Gore u predratno vrijeme kružile su, od kuće do kuće, Lenjinove sveske i slične brošure. Nemoguće je da je iz ničega buknuo oslobodilački rat i revolucija. Tako su i Čupići, udaljeni jedni od drugih, stupili u pokret otpora. Sve njih je povezivala ideja o pravednijem društvu, o slobodi i jednakosti među ljudima. Tako će Vukan Čupić koji se nalazio na studijama medicine u Marseju, nezavisno od braće, sestara i svojih roditelja, aktivno uzeti učešća u francuskom pokretu otpora, i ranije u svestranoj pomoći Jugoslovenima koji su odlazili ili se vraćali sa ratišta u Španiji.
PJESME O LJUBU ČUPIĆU
Miladin Šobić
(muzičar)
Misao čvrsta, oko bez suze,
vjetar mu pogled nosi…
Ka nečem što se k'o sunce sija,
zašto se bori, a ne prosi, a ne prosi!
To je taj osmijeh što srećom zrači,
nadom u bolje, u toplije sjutra..
Čujem gdje kaže - sloboda na vidiku!
Ja je osjećam, i biće,
još tren pa će doći k'o bljesak munje u noći!
Ja je osjećam i biće, sviće!
Drugovi sviće!
Taj osmjeh mi stegne srce,
i ne znam da l' da plačem il' da pjevam,
il' to možda u zanosu ovom,
ja prosto, prosto snijevam.
I taj pogled mi stegne srce,
i ne znam da l' da plačem il' da pjevam,
il' to možda u bunilu ovom,
ja prosto, prosto snijevam…
Federico Berti
(muzičar)
E quei briganti neri mi hanno arrestatoin
una cella scura mi han portato
mamma non devi piangere
per la mia triste sorte
piuttosto che parlare
vado alla morte
E quando mi han portato alla tortura
legandomi le mani alla catena
stringete pure forte
le mani alla catena
piuttosto che parlare
torno in galera
E quando mi han portato in tribunale
chiedendo se conosco il mio compare
si si che lo conosco
ma non dirò chi sia
io sono un partigiano
non una spia
E quando mi han portato al tribunale
chiedendo se conosco il mio pugnale
si si che lo conosco
ha il manico rotondo
nel cuore dei fascisti
lo piantai a fondo
E quando l’esecuzione fu preparata
Fucile e mitraglia eran puntati
non si sentiron colpi
della fucilazione
ma si sentiva un grido:
“Rivoluzione!”
TA BANDA RAZBOJNIKA
Ta banda razbojnika
uhvatile me,
tako sam dopao tamnice.
Ne plači mati
nad sudbom mojomu
mamma non devi piangere
per la mia triste sorte
piuttosto che parlare
vado alla morte
E quando mi han portato alla tortura
legandomi le mani alla catena
stringete pure forte
le mani alla catena
piuttosto che parlare
torno in galera
E quando mi han portato in tribunale
chiedendo se conosco il mio compare
si si che lo conosco
ma non dirò chi sia
io sono un partigiano
non una spia
E quando mi han portato al tribunale
chiedendo se conosco il mio pugnale
si si che lo conosco
ha il manico rotondo
nel cuore dei fascisti
lo piantai a fondo
E quando l’esecuzione fu preparata
Fucile e mitraglia eran puntati
non si sentiron colpi
della fucilazione
ma si sentiva un grido:
“Rivoluzione!”
TA BANDA RAZBOJNIKA
Ta banda razbojnika
uhvatile me,
tako sam dopao tamnice.
Ne plači mati
nad sudbom mojomu
u smrt ću poći.
A kad su me mučili,
kad su mi vezali ruke,
kad su ih lanci stisli,
sve jače i jače,
da ne govorim,
vratili su me u zatvor.
A kad su me izveli na sud,
pitali su poznajem li toga i toga.
Da, da, poznajem ga,
ali neću reći ko je.
Ja sam partizan,
nijesam protuva, špijun.
Kad me izvedoše
pitali su za bodež,
dali poznajem?
O, da, sjećam ga se,
ručke okrugle,
u srce fašiste
zario se duboko.
I kad bilo je sve spremno za smaknuće
i puške uperene u mene, nije se čula egzekucija,
već samo jedan povik silan:
"Revolucija!"
A kad su me mučili,
kad su mi vezali ruke,
kad su ih lanci stisli,
sve jače i jače,
da ne govorim,
vratili su me u zatvor.
A kad su me izveli na sud,
pitali su poznajem li toga i toga.
Da, da, poznajem ga,
ali neću reći ko je.
Ja sam partizan,
nijesam protuva, špijun.
Kad me izvedoše
pitali su za bodež,
dali poznajem?
O, da, sjećam ga se,
ručke okrugle,
u srce fašiste
zario se duboko.
I kad bilo je sve spremno za smaknuće
i puške uperene u mene, nije se čula egzekucija,
već samo jedan povik silan:
"Revolucija!"
Prevod i prepjev: M.
Delibašić
Zlatko Živković
LJUBOV OSMIJEHIma jedna slika slavna
Sa nje osmjeh srca grije
Crnogorskog partizana
Koji nikad umro nije.
Muke su mu udarali
Da mu maknu osmjeh s lica
Samo su ga nasmijali
Nije soko kukavica.
Pred streljačkim vodom stoji
Prkosno se njima smije
Strah za Ljuba ne postoji
Zbog zakletve i Partije.
Gledaju ga kroz nišane
U jarosti i bijesu
Ispred mase utišane
Glas odliježe uz Trebjesu.
Komesar se Ljubo smije
Hrabri glasno svoju četu
Trenutak do pogibije
Vodi borbu započetu.
U srcu mu vatra plamti
A na licu vlada mir
Narod gleda, da zapamti
Kako gine Čedomir.
Odjeknuše gorom puške
Ljubov osmjeh da ubiju
Isparaše grudi muške
Prkosno se usne smiju.
Osmjeh mu se skamenio
Dok mu krv iz rana teče
Čast je ljudsku odbranio
Ponizio glavosječe.
Postojaće kroz vjekove
Lice s one slike male
Gdje osmjehom Ljubo brani
Slobodarske ideale.
Šaban Šarenkapić
JA SAM TIza Ljuba Čupića
Pitaš da li znam šta je vrijeme:
Ne znam – to nije
Za čovjeka
Valjda
Onaj koji to zna
Usavršio je načine
Opstajanja u vječnosti
A ne umijem ti ni objasnit
Zašto mi je glava
Prazna
Moj drugu
Ti duhu dolazećeg:
Ja sam umro davno –I poslije mene trajem kroz tebe.
(2019-2020)
Ne znam – to nije
Za čovjeka
Valjda
Onaj koji to zna
Usavršio je načine
Opstajanja u vječnosti
A ne umijem ti ni objasnit
Zašto mi je glava
Prazna
Moj drugu
Ti duhu dolazećeg:
Ja sam umro davno –I poslije mene trajem kroz tebe.
(2019-2020)
Momir Migov Delibašić
TRIJUMFU OSMIJEHAČedomiru Ljubu Čupiću
Na tvojoj obali
od sna i svjetlosti ne bješe nikoga.
Sam gasneš! Drugi, bez duha i duše,
lakomo gutali su vazduh.
Pred crkvom Petra i Pavla,
odlazak - rečenica bez kraja,
obred između života i smrti:
Doći će dani slobode!
Horizontom zagrljaj proljeća
prelazi lukove i mostove,
krvari kamen i rasprskava se,
a njegov osmijeh raste
kao zvjezdani vodoskok.
PJESMA
Čedomiru Ljubu Čupiću
Na prozoru čekala ga
Majka jatka, kad će proći,
Sunce rano od Ostroga
Ne moga joj tad' pomoći.
Sto dželata ide s Ljubom,
Lanac mu je ruke stega.
Pređe heroj osmijehom —
Onogoštom preko svega!
Hita smrti za slobodu
Ka brijegu Petrovome
I Trebjesi, plavom svodu,
Prahu svome vječitome.
Zapucaše u dva maha,
Ljotićevci na junaka,
Sve krvavci i svi zlice,
Sve domaće izdajice.
Kommentar schreiben