Boravak u mojoj postojbini bližio se kraju. Planirao sam da obavim još neke važne poslove. Odjednom sve sam odložio i odlučio da sledećeg dana krenem u pośetu Crvenoj stijeni. Pronašao sam vodiča i društvo. Iz Nikšića smo krenuli rano. Iza nas ostale su rijeke, jezera i grad nad kojim dominira kraljvsko zdanje hram sv. Vasilija Ostroškog. Prešli smo Ploču, mjesto prije Trubjele poznato iz epskog folklora. Idemo prema jugozapadu pravcem kuda su prolazili Grci, Rimljani, Goti, Mongoli, Alani, Turci i drugi. Nekada je ovuda vijugao prašnjavi autodrum, a uporedo sa njim išla je uskotračna željeznica prema moru. Proleteri, poslije neuspjele kolektivizacije, svakodnevno lokalnim vozovima odlazili su u gradske fabrike i poslije podneva vraćali se svojim kućama. Srećno vrijeme u kojem je pored industrije napredovala zemljoradnja, uzgoj stoke i pčelarstvo prekinuto je u nekom visokom forumu rješenjem koje je nalagalo postepenu obustavu saobraćaja na željezničkoj liniji koja je povezivala Crnu Goru sa zapadnim republikama i svijetom. Jedno za drugim nestajali su vagoni, lokomotive, i na kraju tračnice. Ostale su da beče usamljene željezničke stanice kao spomenici civilizacije koja je obećavala napredak i blagostanje.
Ispred brežuljka na kojem se uzdigla crkva magistralni put se opasno sužava. To je mjesni centar Trubjela. Sa željeznicom odavde je otišao život. Zatvorena je stanica Narodne milicije, a potom rudnici bijelog boksita u Kruščici i Ranjevoj vlaci. Administracija mjesne kancelarije, matičnog ureda i poštanske stanice odselila je u grad. Narodni dom sa velikom salom stavljen je van upotrebe.
Zastali smo pred naizgled krhkim spomenikom žrtava dva svjetska rata. Na dugačkom spisku uzalud tražim moje pretke, Zaharija i Đorđija. Nema ih. Oni su pružili žestoki otpor Austro-Ugrima u ratu i poslije okupacije Crne Gore. Bili su hrabri ratnici. Okupator je poslao četrdeset i pet vojnika da ih uhapsi. Nikad se nije saznalo ko im je pokazao put kojim se stiže Potkitu. Došli su iznenada prije sunčeva izlaska stazom od Jasenove Torine u stroju dugom jedan kilometar. K. u k. sud proglasio ih je opasnim odmetnicima i donio odluku da se strijeljaju. Nekoliko časova prije izvršenja smrtne kazne, sa planiranog gubilišta u Trepčima, uspjeli su pobjeći brojnoj vojsci. Njihova smrt u Avtovcu kod Gacka 1918. godine, više je nego zagonetna. Jesu li poginuli u ratu, ili poslije rata? Jedan uticajni partijski funkcioner nije dozvolio da se njihova imena nađu na spomeniku. Iz toga se da zaključiti, poginuli su poslije rata u sukobu sa kontrakomitima.
Magistralni put presijeca selo Riječane gđe se nalaze ostaci rimskog kastela Saltue. Nigđe nema putokaza koji vode prema njemu. Nema ih ni za praistorijsko nalazište Crvenu stijenu. Slična je sudbina ovakvih toposa i u svijetu. Crvena stijena se nalazi u istoimenom brijegu iznad rijeke Trebišnjice na granici Crne Gore sa Hercegovinom. Stižemo na kraj druma đe jedna pored druge stoje nekoliko vila opasne visokim zidom. Dalje put ide antičkom stazom sa koje se vidi rijeka i brijeg riđe boje. Na ulazu okapine postavljena je impozantna metalna ograda. U vrijeme reda i mira pećina je bila zaključana. Kroz otvorenu kapiju stiže se na prostranu terasu sa koje se pruža pogled na brdo preko i naniže, na dolinu Trebišnjice. Otvor je pokriven tvrdom krečnjačkom stijenom na koju se prema unutrašnjosti nastavljaju dolomiti. Na njenim spoljašnjim rubovima dominiraju oker boje. Bog arhitekta stvorio je čovjeku praistorije ovo sklonište sigurno i podesno za odbranu. Divlje zvijeri i neprijatelji mogli su stići samo istočnom stranom i strminom sa juga.
Prije otkopavanja okapina je imala 24 metra široki i 16 metara visoki otvor, i polukupolni prostor dubok 12 metara. Metalnim stepenicama idemo prema dnu dvorane koja više podśeća na provaliju i dolazimo na dubinu od 20,5 metara. Dosadašnjim otkopavanjem nije se došlo do stopala kamena stanca niti do njegove unutrašnjosti. Na zidovima nema slika divljih životinja kao u Altamiri i Laskou. Nije bilo potrebe za ovom umjetnošću. Ona se razvila u onim djelovima Evrope tamo đe su životinje poslije ledenih doba napuštile čovjeka i udaljile se prema sjeveru. Crvena stijena bila je stalna ili povremena stanica Homo sapiensa više od četrdeset hiljada godina. Druge ljudske rase stigle su ovdje mnogo ranije i ostavile tragove stare 180 000 godina.
Kamenje koje se ističe blizu sadašnjeg dna dvorane djelimično je oslobođeno zemlje. Ti blokovi teški više tona odvojili su se od pokrivača pećine u vremenu kada je već bila naseljena. Oni su zatrpali prethodno stvorene kulturne slojeve. Obrušavanje kamenja nagnalo je ljude da napušte pećinu i potraže drugo sklonište. Ali, uskoro stigla je druga grupa sa kulturom koja je označila početak mlađeg paleolita. Ona je bila za stepen naprednija. Alatke su bile ljepše i funkcionalnije.
U kulturnim slojevima Crvene stijene nađeno je mnoštvo kamenih i koštanih artefakata. Bogatstvo osteološkim i odontologijskim materijalom ukazuje na raznovrsnost faune i izumrle životinjske rodove i vrste.
Iz praistorije idemo nazad našom antičkom stazom. Na njoj nas sretaju trnasti plavomodri kotrljani. Gordi i prkosni liče na kralja cvjetova. Posjetu manastiru koji stoji na ivici druma odlažemo za drugi put. Nemamo ni vremena, ni volje. U njegovim zidinama prije nekoliko godina uselio se jedan od mojih školskih drugova. Strašno! Bila je to prva pomisao kada sam saznao da se taj odlikaš zamonašio. Kasnije došao sam do saznanja da su manastiri imali veliku ulogu u liječenju i zbrinjavanju nervnih bolesnika.
U povratku pade mi na um alegorijski mit o pećini. U toj priči Platon kaže pećina je slika ovoga svijeta. Ljudi žive tamo vezani. Pogled im seže samo ispred sebe na pećinski zid obasjan nevidljivim suncem. Dalje, govori o izlazu i putu koji ide gore, i sasvim drugom svijetu koji će viđeti samo oni koji uspiju da se oslobode.
Momir Delibašić
Crna Gora, juli 2002.
Kommentar schreiben