"Kralj Sigismund logorovao je pred Nikopoljem, kada je u pomoć gradu stigao kralj, zvani Bajazit, sa dvjesta hiljada ljudi. Saznavši za ovo pokrenuo je vojsku koja je imala oko šesdeset hiljada ljudi i primakao se neprijatelju na jednu milju. Vlaški herceg Vertervajvod zatražio je dozvolu da pođe u izvidnicu, što mu je odobreno. Uzeo je hiljadu pratilaca. Kada se vratio saopštio je da neprijatelj ima dvadeset zastava i pod svakom deset hiljada ljudi. Svaka zastava ima svoj logor i svoje ratnike. Kad je kralj o svemu ovom obaviješten riješio je da napravi i razradi ratni plan. Vlaški herceg zamolio je kralja da on prvi krene u napad, što mu je dozvoljeno. Herceg od Burgundije koji je to slušao, nije htio tu čast prepuštiti drugima. Zamolio je kralja da prvi krene u napad, zato što se izložio dugom putu i velikim troškovima. Kralj Sigismund odlučio je da prvi napad povjeri Mađarima, zato što su već imali iskustva u borbi sa Turcima i znali kakvoj se opasnosti izlažu. Herceg Burgundije nije htio prepuštiti prvi napad Mađarima. Pokupio je svoju vojsku i krenuo na neprijatelja. Uspješno se probio kroz dvije odbrambene linije, stigao do treće, okrenuo se da ide nazad, što nije bilo moguće, jer su bili opkoljeni. Turci su gađali njihove konje, oborili polovinu i zarobili hercega i ostale. Kada je kralj Sigismund saznao da se Burgundi bore sa neprijateljem krenuo je u napad. Sreli su dvanest hiljada pješaka koje su poubijali i pregazili." Citat iz knjige: «Als Sklave im Osmnischen Reich und bei den Tataren», Hans (Johannes) Schiltberg.
Hans Šiltberger (1380 - 1440), jedan je od najmlađih učesnika bitke kod Nikopolja (28. 9. 1496). Imao je 14 godina kada se uputio za Mađarsku dvije godine prije bitke. Bio je štitonoša bavarskog ritera Linharda Rajhartingera. Ranjen, pao je u zarobljeništvo sultana Bajazita i samo zahvaljujući svojim godinama ostao je živ. U bici kod Angore pao je u mongolsko ropstvo. Kao vojnik i sluga gospodara uspio je poslije 30 godina pobjeći. Vratio se u svoj zavičaj Frajzing. Ostavio je veoma značajne zapise iz istorije i etnografije. Njegov opis bitke kod Nikopolja slaže se sa Konstantinom Filozofom i drugim hroničarima. Ova bitka bila je posljednji krstaški pohod. Udružena krstaška vojska po broju bila je približno jednaka osmanskoj. Krstaši su bili željni borbe i slave. Bez ratnog plana prvi su napali neprijatelja. Na vrhuncu bitke u borbu su stupili srpski vitezovi sa despotom Stefanom Lazarevićem. Zarobili su mađarsku zastavu, što su krstaši viđeli kao loš znak. Mađari su se našli između srpskijeh vitezova i turske vojske đe su katastrofalno poraženi. Bajazit je naredio da se na obali Dunava pobije deset hiljada zarobljenika. Pošteđeni su maloljetni i oni koji su dali otkup. U svojim spisima Šiltberger, Stefana Lazarevića, s pravom naziva nečastivim despotom. I danas mnogi smatraju da je despot morao ispuniti svoje obaveze prema sultanu. Njegov nasljednik Đurađ Branković, po svemu sličan svome predhodniku, nastaviće politiku koja je bila pogubna za srpski narod i susjedne hrišćane. Podanički i partnerski odnos sa Osmanskim carstvom sklopljen je poslije Kosovske bitke i čestih upada Mađara na srpske posjede. Da bi se zaštitila od tih napada kneginja Milica je uz saglasnost vlastele i svještenstva poslala kćer Oliveru u harem i tako stupila u vazalne odnose sa sultanom.
©Momir Delibašić
Kommentar schreiben