POEZIJA

 

GRČKI GOVOR

 

POHVALA HOMERU

  

U DOMU SVOM

 

Noći te iznenadi me majstor pantomime,

upravo kad vratih se sa daleka  putovanja,

u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime

društvo odnekud i kod mene, da sanjaš

 

kako se svijet i ovđe zabalja i divani

o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni

glumac taj kaže da mu je pozirao lani,

kad nagovor pao je pol da promijeni.

 

Evo do čega smo stigli, na prirode djelo

udaramo, nož vrgnuli, nehajno i smjelo.

  

DVOJE NJIH

Sjenima familije učitelja 

Nova Vujisića

 

Vrijeme tajne mnoge

pod ključem drži skrite. 

Dijete bijah tad’. Uboge

i bolne viđeh lica crte:

 

dvoje njih, očaj i tuga,

na domu divnom svom,

dva koplja, umorna, duga,

crnijem platnom i suzom

žale sina svog i druga.

 

(Žalosna popijevka)

Daleko od Crne Gore,

nije ga vratilo more.

Goli Otok nije ga vratio,

tamo je umoren,

tamo je patio.

 

Sa konjićem mojim

u dvorištu, pred njima,

njihove patnje osjetih svojim,

i danas kao da vidim sebe

u oku konjića kako zebem.

 

O MORE, AMORE

 

Prag  — hotel Alcron,

slušam glas neki, bariton,

rukovao se sa Lenjinom.

Divno. Zar ne? Božanski

Evropom željeznica tumara,

putuju da sruše cara. 

Plombiran drug bez brige spi!

U drugom pravcu što se zbi —

Alpima Langobardi jezde,

gaze sniježne zvijezde,

pred sobom ruše

led, šume, i pjevuše:

 

O toplo more, amore,

prije ili kasnije

past’ će imperije,

o toplo more, amore!

 

I sada, tautologije te,

kad nema druga Lenjina,

a nema ni Langobarda,

opminju nas i govore:

 

Prije ili kasnije,

past’  će imperije,

pasti sve!

 

LOGOR DAHAU

 

Kada sam poslije rata

posjetio Dahau — logor smrti,

sreo sam tamo mnogo Grka.

Okolo krematorijuma stariji svijet,

muškarci i žene. Unutra i van na stazama

čuo se samo grčki govor.

 

Tražili su nešto kao i ja - neobjašnjivo,

kako je sve to bilo i moglo da se desi,

nama i epohi našoj?

 

Pitao sam se,

jesu li govornici grčkog zaista Grci,

jeli vrijeme ovo - zaista ovo,

i jeli moguće da nas svakog trena

glas nekog drznika

na apel pozove?  

 

PREKO RIJEKA I GORA

 

Džugašvili - generalisimus

ne diše više. Poljska plače:

šume, prašume i hibiskus;

lijepi svijet, kotule i hlače!

 

Stalo je sve! Nema smijeha.

Traje minut ćutanja;

čase i dane bez grijeha,

drugačija stići će stanja.

 

Povijest Poljske, sem braka

sa Litvom, to je putanja

paklom, jauk iz mraka,

seobe, progoni i patnja!

 

Poljska se pomjera

preko rijeka i gora,

jezdi preko neba -

niko je ne treba.

Između istoka i zapada,

i između podjela,

Poljska potresno strada.

Poljska se rađa iz pepela!

 

GUBITNIK

 

Esesovac bivši očajnički  priča

kako u snu bježi pred potočnicima

i pada. Kad bi se riješio scene linča,

to bi vodilo sreći, čarobnim snima.

 

On je turista sasvim običan,

na Jadranu je - Nova Novalja!

Naizgled svim je Pažanima sličan,

ipak postupkom jednim se izdvaja.

 

Podlac taj bakšiš unaprijed daje:

pred njim je plahta, blista sjajem,

posluga leti, vino nosi, svega ima!

Gubitnik se tako sveti Pažanima?

 

ZLI DUSI

 

Glumac taj sad panično vrišti

iz haosa svog, sve da uništi

spreman je, bije potonji boj,

gleda smak svijeta, kraj svoj.

 

Kod njega doma je skup:

zli dusi zasjeli, imaju pristup

svemu, i duše su im srodne,

zavjerenici protiv slobode.

         

ODESA 

 

Odesa kad bi razrušena

i pade kao dar od boga,

mi smo uvlačili ramena,

lumpovali, i radi toga

 

ne krivite nas. Barabe

sami ste spremili sve:

lupeže, bande, grabež,

banderovce. Te sjetve

 

žanjete sad. Evropom

napujdani kličete: «Dajte

oružje! Oružje! Atomskom

cijelu Moskvu sravnajte.»

 

Ne prolazi to. Ne može!

Vaša zluradost vraća se

kao bumerang, do kože

biće vam ogoljeno sve.

26. april, 2022

 

ZAŠTO TAKO GODINAMA

 

Razgovor, davno započet,

nastavismo u velikoj mljekari.

Okolo nas u nedogled

blistale su bavarske šume.

Sabeśednik moj poznavao je stare spise,

carstvo Urartu, Argonaute i bogove. 

Ali ne stiže znalac taj da objasni

zašto tako godinama

i bez znakova smirenja,

tinja vjerski sukob u Irskoj

Timoru i Sarajevu —

jer upozoreni bjesmo:

nepoželjno je govoriti o tome 

tu gđe teče čisto bijelo mlijeko. 

 

 AJNŠTAJN

 

Više se ne sjećam

kako je u polutami

potonje ure zavapio:

«Ja sam prvi pritisnuo na dugme.»

Avaj, riješio se muka zemaljskih,

tereta godina i slave,

a tvorevinu znakova i formula

ostavi nam na amanet.

Bješe tu korisnih stvari

za planetu našu i potomstvo.

A mi u hitanji

prvo stvorismo bombu

i moć isprobasmo njenu

rušeći ljudska staništa.

Kasnije svi smo je imali 

i strah je rastao

u dušama našim,

strah do neba.

 

NI TUGE, NI SAUČEŠĆA 

                       Milivoju Milivojeviću Žoržu

    

Kada je Žorž umro, 

ne dugo poslije, sreo sam čovjeka 

koji je kod njega brendi ispijao često 

i tragove nikotina

ostavljao na plafonu i zidovima.

Upita za njega. Kaže: ne otvara,

kao pas čeka pred vratima

i uzalud zvoni.

 

Rekoh da je Žorž umro 

i ispraćen za domovinu sa počastima 

koje dolikuju samo onima 

što su dijelili sve

što se podijeliti može 

slaveći časno život 

i boravak naš na zemlji.

 

On se naljuti, 

na pokojnika i na mene;

ni tuge, ni saučešća,

i reče da mu je ostao dužan

novac za koji je mogao 

mokasine da kupi. 

  

SNOVI, MAČEVI I SUZE

JEDNOJ BIBLIOTECI

 

Da je Njegoš živio tako dugo kao ja

u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova 

i haos na policama bio bi znatno veći.

I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa, 

kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,

kako je umro i što je kazao u potonjoj uri.

Ta velika retorika o vladaru i poeti —

tautologije su mračne i nepouzdane.

Što mi znamo o njemu? O tome

jeli čitao Dantea, Augustina i druge?

Jeli se sa Puškinom sreo?

Sa Epikurom bio je u nesporazumu.

 

Zar vijenac slave, 

istkan od materije, čvrste i jake, 

dovoljan nije, za sve nas?

I pravda koju je tražio i za neprijatelja,

i to što je na  tronu visokom

veselog carstva poezije.

 

IZVJEŠTAJ IZ PREVALITANE

 

Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,

nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.

Gospodar je još u dvorcu i na mukama,

pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.

U Senatu je haos, a na granicama varvari,

čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!

Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.

Muževi su u planinama, zauzeti, 

jure divlje veprove, novac i zlato!

2021

 

PJESNIKOV RODNI DOM

 

Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Duge crne verige krase ognjište. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa posljednjeg putovanja po Italiji. Dalje ređaju se prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.

 

JEDNE JESENI

In memoriam Milanu Milišiću

 

Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je pod visokim zidovima jecalo sa bolom, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo. Jedan pjesnik se nije krio. Htio je da se uvjeri i vidi dokle su spremni da idu varvari. Strašna ura ga je stigla. Poginuo je. Na starom kamenom trgu mrtav je ostao da leži.

 

VJEŠTINOM OBDARENI

 

Knjiga junaka

ne postoji.

Pojedini se pominju

kao Spartak i Leonida.

Oni su u vječnom snu

pod mramornim oblakom.

Veličanstveni, sa činom 

sačuvali su ime.

Ipak nadživjeli su ih oni

za koje povijest ne zna,

što bjehu manje hrabri,

vještinom obdareni,

oni koji su znali

smrt da prevare.

 

IZ POVIJSTI

 

Poklisar Trojanskog konja 

svakoga dana viče:

«O Crnogorci, 

odrecite se vašega 

sićušnog polisa

i ne mučite se:

mi ćemo za vas 

praviti med i mlijeko!»

Ide od plemena, do plemena,

od doma do doma,

ne bole ga glasnice, viče:

«O Crnogorci,

odrecite se Vladimira i Kosare,

odrecite se vašega Njegoša,

Oktoiha, Crvene Stijene,

crvenih jezerskih vina,

odrecite se  mora i gora,

neba i svega, 

mi ćemo za vas 

praviti med i mlijeko!»

 

SNOVI, MAČEVI I SUZE 

 

Dobro je da postoji taj brijeg

i jedno jutro od svjetlosti

koje svijetom nosim

s pogledom na Sedam Brda.

 

Dobro je da imam zelene mačeve,

i snove Mandušića Vuka,

i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;

dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi

koji pokušavaju da oplemene svijet;

da mislim na gore spasa,

na trideset zmajeva, na trista sokolova;

na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;

na Penelopu koja me živoga oplakala

i veselo otplovila sa svatima;

da mislim na godine zanosa, sjećanja i susrete,

i ljude koji me neće prepoznati;

na dvoboj - odložen za plamene časove

što neće biti naklonjeni meni,

ili onom drugom što moju smrt

želi i zatuca mi ime u kamen.

 

Dobro je da postoji taj brijeg

i jutro od svjetlosti,

ti snovi, mačevi i suze.

  

VATRE DANTEOVSKE

 

Neizbježno sjećanje ponoviće

susrete i snove koje nijesam htio.

Vidjeću pakao, vatre danteovske,

prevaru i izdaju koja se zbila.

Ali izbaviće me lik neki,

oči koje govoriše sa mojima

i život činiti uzvišenim.

Vratiću se svom bdjenju

da tajne otkrivam i vjenčavam.

 

PRED NEPOZNATOM

 

Stojimo! 

Tražimo do bola,

do ushićenja — riječ spasilačku,

da stiša bijes epohe,

ridanje, golu žeđ...

 

Stojimo!

Pred nepoznatom smo

u tišini, što stiže,

navire, nadolazi!

 

Stojimo! 

Na tananim linijama,

na vodi, 

na vatri;

noćima, 

dnevima,

tražimo riječ

spasenja,

pomirenja ...

   Alcudia, Španija, 1992.

 

RIJEČI ZA NIJEMI FILM

(Piva, juni, 1943)

 

Raskršće:

ljudska staništa,

dimni oblaci,

dišu vatre.

 

Crnobijela tišina.

Jedna žena doziva,

bespomoćno,

beskrajno.

Na grudima 

stisla mikrokosmos —

grumen živi.

 

Vide se boje

očiju, neba, zemlje.

Piva gori!

Sve gori!

 

TRIJUMFU OSMIJEHA

Čedomiru Ljubu Čupiću

 

Na njegovoj obali,

od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.

Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,

lakomo gutali su vazduh.

 

Pred crkvom Petra i Pavla,

odlazak - rečenica bez kraja,

obred između života i smrti:

Doći će dani slobode!

 

Horizontom, zagrljaj proljeća, 

prelazi lukove i mostove,

krvari kamen i rasprskava se,

a njegov osmijeh raste

kao zvjezdani vodoskok.

 

PETROVO TROJE

MALOLJETNE ĐECE

 

Da se ne zaboravi,

izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

Njih troje

sa sestrama,

sa braćom,

sa majkom

u kući svojoj,

u Rokočima

gđe nema nikoga,

gđe se niko ne odaziva.

 

Tražim njihova imena

u gomilama godina,

u žeravici,

u raspršenim slovima,

u zvjezdanoj prašini.

 

 

SAMO GOVOR SMIJEHA

 

Stigosmo iz daljine,

samotni na samotni arhipelag,

dovezoše nas pomamni konji,

da vidimo iguane i ptice od mora.

 

Tanušnu i nagu

ne tače ruka moja,

samo govor smijeha,

topli januar i more.

 

Cayo Largo de Sur, 1994.

 

DAROVI

 

Pokreti, radnje,

rađanja koja mijenjaju svijet,

nenadni glasovi, mimohodi! 

 

Riječi, micanje usana,

govor koji slijedi drugi.

 

Dan koji se otkriva,

golemim zrcalima grli,

tvori pjesmu, darove nosi,

sa lučom vječnom

pita nas i uzima.

 

JEZERSKA TIŠINA 

 

Stazom kraj jezera 

na riđem konju 

tanušna đevojka jezdi.

Bjelinom jutra 

odlazi planine vrhu, 

nebu, zvijezdi.

Ostasmo jezero i ja, 

tišina i bjelina. 

 

NA DOHVATU

 

Zanosna i mlada pitala je,

ima li leptira u vašim strofama?

Tih dražesnih bića, leptira, ima.

Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,

polunagi i bez buca, jurili smo za njima.

Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,     

vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.

Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,

a bila je na dohvatu, 

lepršala je obojena pored mene 

i udaljavala se.

Ne stigoh je!

 

DIMENZIJE

IGRA

 

CRNA RUŽA

 

Sa druge planine

treperenje vatre doziva.

 

Njena je koliba tamo,

a iza zvjezdane zavjese,

daleka svetilišta

i beskraj.

 

Između nas bezbrižna

crna ruža — noć —

gola krstari.

 

VELIKI MITING

 

Brani se muški 

čelo muško,

gori i traje

na skutu ljubavnice.

  

PRIJEVOJ TRUBJELA

         

Ispratila me smijehom, etrurski.

Putem uskim 

dubok snijeg gazim.

 

NE BRINI, MOMIRE

 

Na drugoj strani okeana mrak je i zima.

Tamo Debora rješava problem

koji me snašao iznenada.

Ćaskali smo. Na odgovor

čekala je duže nego što se čeka,

smijući se mojem engleskom.

Prije nego se izgubila sasvim, obećala je,

učiniti sve što je u njenoj moći.

—Tu smo. Ne brini Momire!

Debora je naglo ušla

u moj život i pjesmu,

i sada negdje u snovima treperi

kao zvjezdana svjetlost. 

 

ZLATNA STRANA

  

ŽIVOT

 Ristu Spasojevu sa Krsca

Vidiš taj prozor 

preko ognjišta

što nas gleda,

već sto godina

otvoren je,

ljeti i zimi.

 

Kad umrem,

zatvoriće se své,

pa i taj prozor.

 

 

SPOREDNIK

 

Poznanik moj iz starih vremena,

nagrađivan i slavljen,

skripte nam ostavi mnoge 

o tamnim dubinama mora

i dinastijama drevnim,

hvaleći samo prošlost.

 

O dobu našem ni slova!

I ne izjasni se, mudrac taj,

ni Za, ni Protiv.

Na mitingu slobode nije ga bilo.

Skrivao se negđe

kao ptica u suton,

balans držeći tako da mu se

ne može prići.

  

ZLATNA STRANA

 

Ovdje, na platou, neko je sazidao hram,

visoko prema vrhu planine, 

gdje razbuktava se plaveti jasnost

i brijeg treperi pod teretom neba.

 

Poslije, neko je sve razurio,

a to što nije, nestalo je

u nesitoj provaliji vremena.

 

Dođoh da se uvjerim,

od čega je Zlatna Strana?

Srete me kladenac, nejasni slogovi

- govor žive vode;

kamenje nad kamenjem, 

počivala, orlovo gnijezdo,

katun na proplanku,

samotno zborište, viline grede…

Lik neki gore iz gore 

- sabesjednik nebeski,

sa visina šapnu mi:

ova svjetlost što se rasipa,

zlato je, ne traži drugo.

 

OTVORENA PJESMA

 

Moji neprijatelji ne miruju

i kad drijemaju čine to jednim okom,

drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …

Mnogo ih je: sve sami razbijači,

derikože, potencijalne ubice,

žongleri, prevaranti, ...

Htjeli bi sve da okrenu:

moje, protiv mojih,

crnce, protiv crnaca,

Crnogorce, protiv Crnogoraca,

Mocarta, protiv Mocarta.

Moji neprijatelji pritajeni

śede sa mnom za istom trpezom,

meze, piju ista vina,

odlaze u Blagovješćensku crkvu,

boga mole i dišu sve nesigurnije.

Sve teže i teže drže vještačke brade.

Jednom kad se sasvim otkriju

ničeg zvjezdanog neće biti

na licima tim.

 

JUŽNOAMERIKANSKI CRNOGORCI

 

Ove oktobarske noći dok vjetar 

silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor, 

mislim kako se udaljismo,

svako pod svojim nebom.

Samo da se dozivamo

i sanjamo zagrljaj koji budi uspomene 

kad bjesmo jedno grlo i duša.

 

Miko je otplovio davno,

ostavio nam svoj — Mikov Vrt.

Mi ga obrađujemo

i ogradu od pruća, kao on,

pletemo svakoga petoga ljeta.

Sjedimo u hladu stare lipe

na ivici korita presahle rijeke.

 

Mi promatrači neba, vremena i nepogoda,

udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,

diktature, žene, jezici i dijalekti.

     

Noćas kad s nama teče istorija

i vjetar silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim na vas pod južnim nebom

i na bijeg od presahle rijeke.

  

NEKE PRETPOSTAVKE

BLISKE ISTINI 

 

U redu mir i stabilnost,

ali ko tamo slavi zločince,

moli Boga i priželjkuje

smrt Crnogorcima?

 

Sad posve siguran sam,

da bog naš i bog njihov,

nijesu isti, mada teolozi

i drugi mudraci,

uporno i vjekovima glagolje

da je bog jedan! 

5. September, 2021  

 

PJESMA VOJNIKA

ŚEVERNE ARMIJE 

      

Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,

tinja blagotvorna nad ovim bdjenjem.

Rešetkama vremena prolaze śećanja

i strah sa kojim dolazi zora i dan

kad neminovan je surovi nastavak istorije.

Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,

premazani ugljem i glibom,

oružjem ubojitim smrt će da siju. 

Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,

veći nego se može dati,

iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.

Do odlučne doći će bitke,

gđe neće biti uzmicanja.

U jurišu s mačem, da li ću znati

za njen ishod, ili mrtav ostati

na bojnom polju, a potom biti slavjlen,

ili zaboravljen? 

 

SO, HLJEB I SVJETLOST

 

Ako progovorim o njima 

što sjede gore pod baldahinom

i kažem ko su ta gospoda

što kradu nam

so, hljeb i svjetlost,

što će se desiti sa slobodicom mojom?

Ako progovorim o dobu koje sanjamo

u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola

koja pada i pada u zaborav, poslije

što će se desiti sa nama, sa njima? 

Poslije - ne može više da se odlaže.

 

CRNOMORKI MONOLOG

 

Moglo se bez ovoga,

svi znaju, i ja bi sjedio

u hladu baldahina 

s ordenjem šarenim prsima.

Ovdje sa varvarima; 

pratim sudare godišnjih doba

i čekam rimske galije

da uplove sa djelom imperatora: 

«Spisak pomilovanih lica».

Sa morem zdravim se.

Ono surovom magijom

nadu daje, veže me i vara;

svijet će se popraviti 

i vratiće se sve na pravo mjesto.

Cezar, zauzet orgijama,

brine jedino o sebi,

ali kad pane sa trona

i bude zgažen kao mrav,

Publije Ovidije Naso

prognanik i poeta

može da se vrati

na rimski pločnik 

i počne sve ispočetka:

retorika, ljubav, afere,

Amores, Ars amatoria,

Tristia, …

 

SVE DA IMENUJEM

 

Kretao sam se od jednog lavirinta,

do drugoga, cijologa života, 

putevima i bespućima,

a kad sam u posjete bio,

daleko prijateljima mojim,

zemlju mi uzeše i kuću

što bješe na stijenu naslonjena.

 

Što mi sve nijesu uzeli i oteli,

moji i drugi, ali osta mi dosta:

jezik sve da imenujem

i stvaram riječi niz,

opet, stalno i bez kraja

svijet da pretačem.

 

LIK IZ ROMANA

Za Gregoria Fuentesa

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

stari kapetan srete nas.

Zatečeni smo bez dara,

blamaža naša, sramni čas!

 

Dolari - sve je što imamo,

za unuke i za ljekove.

O Hemingveju ćaskamo

i «Pilar». Da! Tako se zove 

 

barka iz knjige koju listam.

Ko je ko i otkuda, pita,

nas skitnice, dok blistav

pogled od lica do lica hita.

 

Jeli moguće sada to?

Smjelo, sa godina sto,

motre na more široko 

oči te očarane svijetom.

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

sa licem iz lektire divanimo.

Susret zamalo nestvaran,

samo čudesima zahvalimo.

 

PJESMA O HEROJU LJUBU

 

Na prozoru čekala ga,

Majka jatka, kad će proći,

Sunce rano od Ostroga 

Ne moga joj tad' pomoći.

 

Sto dželata ide s Ljubom,

Lanac mu je ruke stega.

Pređe heroj osmijehom —

Onogoštom preko svega!

 

Hita smrti za slobodu

Ka brijegu Petrovome

I Trebjesi, plavom svodu,

Prahu svome vječitome.

 

Zapucaše u dva maha,

Ljotićevci na junaka,

Sve krvavci i svi zlice,

Sve domaće izdajice. 

  

VELIKI INOVATOR

 

Svi su ga slavili i podržali na djelu,

ali kad umrije sa klevetom poče

svjetina bez znanja.

Sada hronična nestašica slobode vlada

i nepravda je zaśela na tronu,

rđa da nema gore.

 

RIKŠA

 

 

SMARAGDNA DOLINA

 

Svijete, hej svijete,

ja sam tvoje dijete,

vidiš li kako padam,

vidiš li kako stradam.

Pruži mi hrastov prut,

izvuci me iz blata,

daj mi oku zlata,

poželi mi srećan put.

 

1

Doba je pogodno za putovanje,

ne za masom što na pompezne gozbe kreće,

za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,

za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.

Idemo što dalje od lave i vulkana,

postojbini našoj što nas vjerna čeka,

planinama kitnim gdje sunce obasjava

staze vijugave prema Zlatnoj Strani,

kroz zanovijet, viš i kokločevinu,

do hrama sveca Georga, na brijegu,

gdje odmah iza portala smješteni su:

cement, civare i letve, a oko hrama

u tvrdoj zemlji naši mrtvi.   

 

2

Ova smaragdna dolina,

međama izbrazdana,

ponekad u jezero se pretvara

kad zemlja ne može da podnese teret neba

i vodu vraća ispod kamenih gromada,

a s ravne podine šiknu mlazevi

kao gejziri na Islandu.

U  rasutoj stvarnosti toj

naš svijet sav potone

samo krst od hrama trepti nad vodama.

 

3

Na muljevitoj obali prste lome

obnovitelji i ktitori,

gutači plamena, alhemičari,

mudraci istočnih strana i pjevač jedan 

sa guslama od stakla.

Taj mob svjetski i vrhuška nad ponorom,

danima besjede čine,

dugačke i mutne. 

 

4

Živjeti ovdje čovjeku je dato,

jednom će ili dvaput da vidi Letu,

njen nagli prodor kad stiže

sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.

Na kraju sve se zabravi, samo priča ostane

i  traje dok drugi udes ili čudo

ne prođu ovim krajem.

 

5 

Mi, stari promatrači neba i nepogoda

pod čistom zvijezdom istrajavamo.

Molimo jakoga boga: 

 

O bože, bože,

ništa nam nije,

ništa nam nije!

A nešto kada je,

ti za nas ne haješ,

tvoj ne čusmo glas,

ti ne vidiš nas!