Kao ruža otvara se,
motri me i prati,
svijet otkriva
i pjeva iz snenih dubina.
Pruža mi hljeb i vino,
širi lepeze, ogledala,
vodi me početku,
jasnoj svjetlosti,
savršenstvu.
GRČKI GOVOR
Homer je svijet opjevao;
nama je ostalo o nama
o dušama našim i ranama
samo da se glaskamo.
On kao da se pomjera
heksametrima u budućnost,
snagom diva, smjerno,
Pegazusa svog tjera.
Noći te iznenadi me majstor pantomime,
upravo kad vratih se s daleka putovanja,
u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime
društvo odnekud i kod mene, da sanjaš
kako se svijet i ovđe zabavlja i divani
o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni
glumac taj kaže da mu je pozirao lani,
kad nagovor pao je pol da promijeni.
Evo do čega smo stigli, na božije djelo
udaramo; nož vrgnuli nehajno i smjelo.
Sjenima familije učitelja
Nova Vujisića
Vrijeme tajne mnoge
pod ključem drži skrite.
Dijete bijah tad’. Uboge
i bolne viđeh lica crte:
dvoje njih, očaj i tuga,
na domu divnom svom,
dva koplja umorna, duga,
sa crnim platnom i suzom
žale sina svog i druga
nestalog u vremenu zlom.
(žalosna popijevka)
Daleko od Crne Gore,
nije ga vratilo more.
Goli Otok nije ga vratio,
tamo je umoren,
tamo patio.
Sa konjićem mojim
u dvorištu, pred njima,
muke i jad osjetih svojim.
I danas kao da vidim sebe
u oku konjića kako zebem.
Prag — hotel Alcron,
slušam glas neki, bariton,
rukovao se sa Lenjinom.
Božanski i predivno,
Evropom željeznica tumara,
putujju da sruše cara.
Plombiran drug bez brige spi!
A u pravcu drugom, što se zbi? —
Alpima Langobardi jezde,
gaze sniježne zvijede,
pred sobom ruše
led, šume, i pjevuše:
O toplo more, amore,
prije ili kasnije
past' će imperije,
o toplo more, amore!
I sada, tautológije te,
kad nema druga Lenjina,
a nema ni Langobarda,
opominju nas i govore:
Prije ili kasnije,
past' će imperije,
pasti će sve!
Kada sam poslije rata
posjetio Dahau — logor smrti,
sreo sam tamo mnogo Grka.
Okolo krematorijuma stariji svijet,
muškarci i žene. Unutra i van na stazama
čuo se samo grčki govor.
Tražili su nešto kao i ja — neobjašnjivo,
kako je sve to bilo i moglo da se desi,
nama i epohi našoj?
Pitao sam se,
jesu li govornici grčkog zaista Grci,
jeli vrijeme ovo — zaista ovo,
i jeli moguće da nas svakog trena
glas nekog drznika
na apel pozove?
Esesovac bivši očajnički priča
kako u snu bježi pred potočnicima
i pada. Kad bi se riješio scene linča,
to bi vodilo sreći, čarobnim snima.
On je turista sasvim običan,
ljetuje na Pagu, Nova Novalja!
Naizgled svim je Pažanima sličan,
ipak postupkom jednim se izdvaja.
Podlac taj bakšiš unaprijed daje:
pred njim je plahta, blista sjajem,
posluga leti, vino nosi, svega ima!
Gubitnik se tako sveti Pažanima?
Džugašvili — generalisimus
ne diše više. Poljska plače:
šume, prašume i hibiskus;
lijepi svijet, kotule i hlače.
Sve je stalo. Nema smijeha.
Minut ćutanja odzvanja.
Čase i dane bez grijeha,
drugačija stići će stanja.
Povijest Poljske, sem braka
sa Litvom, to je putanja
paklom, jauk iz mraka,
seobe, progoni i patnja.
Poljska se pomjera
preko rijeka i gora,
jezdi preko neba —
niko je ne treba.
Između istoka i zapada,
i između podjela,
Poljska potresno strada.
Poljska se rađa iz pepela.
Glumac taj sad panično vrišti
iz haosa svog, sve da uništi
spreman je, bije potonji boj,
gleda smak svijeta, kraj svoj.
Kod njega doma je skup,
zli dusi zasjeli, imaju pristup
svemu, i duše imaju srodne,
zavjerenici protv slobode.
Odesa kad bi razrušena
i pade kao dar od boga,
mi smo uvlačili ramena,
lumpovali, i radi toga
ne krivite nas. Barabe
sami ste spremili sve:
lupeže, bande, grabež,
banderovce. Te sjetve
žanjete sad. Evropom
napujdani kličete: «Dajte
oružje! Dajte atomskom
cijelu Moskvu sravnajte.»
Ne prolazi to. Ne može!
Vaša zluradost vraća se
kao bumerang, do kože
biće vam ogoljeno sve.
26. april, 2022
Razgovor, davno započet,
nastavismo u velikoj mljekari.
Okolo nas u nedogled
blistale su bavarske šume.
Sabesjednik moj poznavao je stare spise,
carstvo Urartu, Argonaute i bogove sve,
ali ne stiže znalac taj da objasni
zašto tako godinama
i bez znakova smirenja,
tinja vjerski sukob u Irskoj,
Timoru i Sarajevu —
jer upozoreni bjesmo:
nepoželjno je govoriti o tome,
tu, gdje teče čisto bijelo mlijeko.
Milivoju Milivojeviću Žoržu
Kada je Žorž umro,
ne dugo poslije, sreo sam čovjeka
koji je kod njega brendi ispijao često
i tragove duvanskog dima
ostavljao na plafonu i zidovima.
Upita za njega. Kaže: ne otvra,
kao pas čeka pred vratima
i uporno zvoni.
Rekoh da je Žorž umro
i ispraćen nedavno
za domovinu sa počastima
koje dolikuju samo onima
što su dijelili sve
što se podijeliti može
slaveći časno život
i boravak naš na zemlji.
On se naljuti,
na pokojnika i na mene;
ni tuge, ni saučešća,
i reče da mu je ostao dužan
novac za koji je mogao
mokasine da kupi.
Da je Njegoš živio tako dugo kao ja
u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova
i haos na policama bio bi znatno veći.
I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa,
kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,
kako je umro i šta je kazao u potonjoj uri.
Ta velika retorika o vladaru i poeti —
tautologije su mračne i nepouzdane.
Što mi znamo o njemu? O tome,
jeli čitao Dantea, Augustina i druge?
Jeli se sa Puškinom sreo?
Sa Epikurom bio je u nesporazumu.
Zar vijenac slave,
istkan od materije, čvrste i jake,
dovoljan nije, za sve nas?
I pravda koju je tražio i za neprijatelja,
i to što je na tronu visokom
veselog carstva poezije.
Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,
nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.
Gospodar je još u dvorcu i na mukama,
pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.
U Senatu je haos, a na granicama varvari,
čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!
Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.
Muževi su zauzeti. U planinama
jure divlje veprove, novac i zlato!
2021
Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Ognjište krase duge crne verige. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa putovanja. Dalje ređaju se sobe i prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.
Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je sa bolom pod visokim zidovima jecalo, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo!
Strašna ura zadesila je grad. Jedan pjesnik htio je da vidi i da se uvjeri dokle su spremni da idu varvari. Mrtav je ostao na tvrdom pločniku da leži.
Poklisar Trojanskog konja
svakoga dana viče:
"O Crnogorci,
odrecite se vašega
sićušnoga polisa
i ne mučite se:
mi ćemo za vas praviti
med i mlijeko."
Ide, od plemena, do plemena,
od doma, do doma,
viče, ne bole ga glasnice:
"O Crnogorci,
odrecite se Vladimira i Kosare,
odrecite se vašega Njegoša,
Crvene Stijene, Oktoiha,
crvenih jezerskih vina,
odrecite se mora i gora,
neba i svega,
mi ćemo za vas
praviti med i mlijeko."
Dobro je da postoji taj brijeg
i jedno jutro od svjetlosti
koje svijetom nosim
s pogledom na Sedam Brda.
Dobro je da imam zelene mačeve,
i snove Mandušića Vuka,
i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;
dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi
koji pokušavaju da oplemene svijet;
da mislim na gore spasa,
na trideset zmajeva, na trista sokolova;
na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;
na Penelopu koja me živoga oplakala
i veselo otplovila sa svatima;
dobro je da mislim
na godine zanosa, sjećanja i susrete,
i ljude koji me neće prepoznati,
na dvoboj odložen za plamene časove
što neće biti naklonjeni meni
ili onom drugom što moju smrt
priželjkuje i moje ime
zatuca u kamen.
Dobro je da postoji taj brijeg
i jutro od svjetlosti,
ti snovi, mačevi i suze!
Neizbježno sjećanje ponoviće
snove i susrete koje nijesam htio.
Viđeću pakao, vatre danteovske,
prevaru i izdaju koja se zbila.
Ali izbaviće me lik neki,
oči koje govoriše sa mojima
i život će činiti uzvišenim.
Vratiću se svom bdjenju
da tajne otkrivam i vjenčavam.
Stojimo!
Tražimo do bola,
do ushićenja — riječ spasilačku,
da stiša bijes epohe,
ridanje, golu žeđ.
Stojimo!
Pred nepoznatom smo
u tišini, što stiže,
navire, nadolazi!
Stojimo!
Na tananim linijama,
na vodi,
na vatri,
noćima,
dnevima;
tražimo riječ
spasenja,
pomirenja ...
Alcudia, Španija, 1992.
Piva, 1943.
Raskršće:
ljudska staništa,
dimni oblaci,
dišu vatre.
Crnobijela tišina.
jedna žena doziva,
bespomoćno,
beskrajno.
Na grudima
stisla mikrokosmos —
grumen živi.
Vide se boje
očiju, neba, zemlje.
Piva gori.
Sve gori!
Ljubu Čupiću
"Kada je on umro, cijeli grad je umro na trenutak,
ali nada je opstala. I kao da se sam njegov duh
digao i ulio se u nas, i nagnao nas da
idemo naprijed. I još uvijek živi s nama."
Na njegovoj obali,
od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.
Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,
lakomo gutali su vazduh.
Pred crkvom Petra i Pavla,
odlazak — rečenica bez kraja,
obred između života i smrti:
"Doći će dani slobode!"
Horizontom, zagrljaj proljeća,
prelazi lukove i mostove,
Trebjesom krvari kamen
i rasprskava se, a njegov osmijeh
raste kao zvjezdani vodoskok.
Da se ne zaboravi,
izgorješe kao vitke stabljike,
Zviceri, đeca Petrova.
Njihova imena su tajne
u raspršenim slovima,
koje nagriza svjetlost.
Ona su u žeravici,
gomilama godina,
mineralnoj utrobi zemlje,
u zvjezdanoj prašini.
Spaljena mati
sa krilima od plamena,
nad zgarištem,
leti i lebdi.
Niko se ne odaziva.
Stigosmo iz daljine,
smotni na samotni arhipelag,
dovezoše nas pomamni konj
da vidimo iguane i ptice od mora.
Tanušnu i nagu
ne tače ruka moja,
samo govor smijeha,
vreli januar i more.
Ne povedoh je da mi oboji život
i vrati buduće dane,
da ne listam prošle
pučinom rasutih ogledala.
Cayo Largo de Sur, 1994.
Pokreti, radnje,
rađanja koja mijenjaju svijet,
nenadni glasovi, mimohodi!
Riječi, micanje usana,
govor koji slijedi drugi.
Dan koji se otkriva,
golemim zrcalima grli,
pjesmu tvori, darove nosi,
sa lučom vječnom,
sve pita i uzima.
Stazom kraj jezera
na riđem konju
tanušna đevojka jezdi.
Bjelinom jutra
odlazi planine vrhu,
nebu, zvijezdi.
Ostasmo jezero i ja,
tišina i bjelina.
Zanosna i mlada pitala je,
gđe su leptiri u vašim strofama?
Ta bića dražesna. Leptiri!
Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,
polunagi i bez buca, jurili smo za njima.
Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,
vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.
Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,
a bila je na dohvatu, lepršava i obojena,
jurila je cvjetnim livadama.
Jednom položila je
ruke i lice na moje lice.
To razararajuće blaženstvo
prati me godinama.
Da li to staza korača iz daljine
ili tvoja crvena haljina igra s vjetrom,
ili si ti, ili vrijeme uzvodno teče
i vitla uspomene.
Sa druge planine
treperenje vatre doziva.
Njena koliba je tamo,
a iza zvjezdane zavjese,
daleka svetilišta
i beskraj.
Između nas bezbrižna
crna ruža — noć —
gola krstari.
Brani se muški
čelo muško,
gori i traje
na skutu ljubavnice.
Ispratila me smjerno
smijehom etrurskim.
Putem uskim
dubok snijeg gazim.
Ristu Spasojevu sa Krsca
Vidiš taj prozor
preko ognjišta
što nas gleda,
već sto godina
otvoren je
ljeti i zimi.
Kad umrem,
zatvoriće se sve,
pa i taj prozor.
Poznanik moj iz davnih vremena,
nagrađivan i slavljen,
skripte nam ostavi mnoge
o tamnim dubinama mora,
svetim mjestima i kraljevima,
hvaleći samo prošlost.
O dobu našem,
ništa — ni slova,
i ne izjasni se mudrac taj,
ni Za, ni Protiv.
Na mitingu slobode nije ga bilo.
Skrivao se negđe
kao ptica u suton,
balans držeći tako da mu se
ne može prići.
Ovđe, na platou, neko je sazidao hram,
visoko prema vrhu planine,
gđe počinje i razbuktava se plaveti jasnost
i brijeg treperi pod teretom neba.
Poslije, neko je sve to razurio
i kosti ljudske zajedno s kamenjem
bacao okolo u provaliju vremena.
Dođoh da istražujem.
Srete me izvor, živa voda,
njeni slogovi, lišće,
lišajevi, srne i ptice;
orlovo gnijezdo, viline grede,
zborna glavica, napušteno katunište
i glas neki sa visine stiže.
Kaže mi, ova svjetlost
što pada i rastače se
zlato je, ne traži drugo.
Moji neprijatelji ne miruju
i kad drjemaju čine to jednim okom,
drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …
Mnogo ih je: sve sami razbijači,
derikože, potencijalne ubice,
žongleri, prevaranti, ...
Htjeli bi sve da okrenu:
moje, protiv mojih,
crnce, protiv crnaca,
Crnogorce, protiv Crnogoraca,
Mocarta, protiv Mocarta.
Moji neprijatelji pritajeni
śede sa mnom za istom trpezom,
meze, piju ista vina,
odlaze u Blagovješćensku crkvu,
boga mole i dišu sve nesigurnije.
Sve teže i teže drže vještačke brade.
Jednom kad se sasvim otkriju
ničeg zvjezdanog neće biti
na licimc tim.
Noćas dok vjetar
silovito ubacuje sjemenke breze
kroz odškrinuti prozor,
mislim kako se udaljismo,
svako pod svojim nebom.
Samo da se dozivamo
i sanjamo zagrljaj koji budi uspomene
kad bjesmo jedno grlo i duša.
Miko je otplovio davno,
ostavio nam svoj - Mikov vrt.
Mi ga obrađujemo
i ogradu od pruća, kao on,
pletemo svakoga petoga ljeta.
Sjedimo u hladu stare lipe
na ivici korita presahle rijeke.
Mi posmatrači neba, vremena i nepogoda,
udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,
diktature, žene, jezici i dijalekti.
Noćas dok teče istorija
i vjetar silovito ubacuje sjemenke breze
kroz odškrinuti prozor,
mislim na vas pod južnim nebom
i na vaš bijeg od presahle rijeke.
U redu mir i stabilnost,
ali ko tamo slavi zločince,
moli boga i priželjkuje
smrt Crnogorcima.
Sad posve siguran sam,
da bog naš i bog njihov,
nijesu isti, mada teolozi
i drugi mudraci,
uporno i vjekovima glagolje
da je bog jedan!
Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,
blagotvorna je nad ovim bdjenjem.
Rešetkama vremena prolaze sjećanja
i strah sa kojim dolazi zora i dan
kad neminovan je surovi nastavak istorije.
Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,
premazani ugljem i glibom,
oružjem ubojitim smrt će da siju.
Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,
veći nego se može dati,
iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.
Do odlučne doći će bitke,
gdje neće biti uzmicanja.
U jurišu s mačem, da li ću znati
za njen ishod, ili mrtav ostati
na bojnom polju, a potom biti slavjlen,
ili zaboravljen?
Ako progovorim o njima
što sjede gore pod baldahinom
i kažem ko su ta gospod
što kradu nam
so, hljeb i svjetlost,
što će se desiti sa slobodicom mojom?
Ako progovorim o dobu koje sanjamo
u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola
što pada i pada u zaborav, poslije
što će se desiti sa nama, sa njima?
Poslije — ne može više da se odlaže.
Moglo se bez ovoga,
to svi znaju.
Sjedio bih u hladu baldahina
s ordenjem šarenim prsima.
Ovdje sa varvarima pratim
sudare godišnjih doba
i čekam rimske galije
da uplove sa djelom imperatora
"Spisak pomilovanih lica".
Sa morem zdravim se.
Ono surovom magijom
nadu daje, veže me i vara;
svijet će se popraviti
i vratiće se sve na pravo mjesto.
Cezar, zauzet orgijama,
brine jedino o sebi,
ali kad pane s trona
i bude zgažen kao mrav,
Publije Ovidije Naso,
prognanik i poeta,
može da se vrati
na rimski pločnik
i počne sve iz početka:
retorika, ljubav, afere,
Amores, Ars amatoria,
Tristia, Metamorphosen ...
Kretao sam se od jednog lavirinta,
do drugoga, cijeloga života,
putevima i bespućima,
a kad sam u posjete bio,
daleko, prijateljima mojim,
zemlju mi uzeše i kuću
što bješe na stijenu naslonjena.
Šta mi sve nijesu uzeli i oteli,
moji i drugi, ali osta mi dosta:
jezik sve da imenujem
i stvaram riječi niz,
opet, stalno i bez kraja
svijet da pretačem.
Sad je nebitno i to ko je izdao
kad svi tonemo sa ovom olupinom
što bješe nekad brod.
Za Gregoria Fuentesa
Na tvrdoj stijeni Kohimara
stari kapetan srete nas.
Zatečeni smo bez dara,
blamaža naša, sramni čas!
Dolari - sve je što imamo,
za unuke i za ljekove.
O Hemingveju ćaskamo
i «Pilar». Da! Tako se zove
barka iz knjige koju listam.
Ko je ko i otkuda, pita,
nas skitnice, dok blistav
pogled od lica do lica hita.
Jeli moguće sada to?
Smjelo, sa godina sto,
motre na more široko
oči te očarane svijetom.
Na tvrdoj stijeni Kohimara
sa licem iz lektire divanimo.
Susret zamalo nestvaran,
samo čudesima zahvalimo.
Čedomiru Ljubu Čupiću
Na prozoru čekala ga,
Majka jatka, kad će proći,
Sunce rano od Ostroga
Ne moga joj tad' pomoći.
Sto dželata ide s Ljubom,
Lanac mu je ruke stega.
Pređe heroj osmijehom —
Onogoštom preko svega!
Hita smrti za slobodu
Ka brijegu Petrovome
I Trebjesi, plavom svodu,
Prahu svome vječitome.
Zapucaše u dva maha,
Ljotićevci na junaka,
Sve krvavci i svi zlice,
Sve domaće izdajice.
Svi su ga slavili i podržali na djelu,
ali kad umrije sa klevetom poče
svjetina bez znanja.
Sada hronična nestašica slobode vlada
i nepravda je zaśela na tronu,
rđa da nema gore.
U trećem i četvrtom tomu memoara,
Njegovo Kraljevsko Veličanstvo,
Nikolaj I, kad misli na sebe piše Mi.
A podanici, svi redom, govorili su mu:
Ti. Ti Gospodare!
U jeziku našem ne bješe tada riječi
koja bi nama razumno množinom
označila jedno jedino lice.
Kasnije, sa izvanjcima i sa psovkama
dovukla se u naš jezik.
Tako i mi, po uzoru na druge, govorimo:
Vi, vičući kadkad i širimo oči u čudu,
tražimo preko veličanstvo neko,
veće od cara junaka.
Odlučismo se napokon na vožnju rikšom
sa ruba Tiananmena, Mao da ne vidi, ni mrtav,
dažd se sručio u prilog tome, kada smo krišom
trg prelazili veličanstveni i blistav.
Pred nama vozač je kaskao, a mi od srama
gledali nekuda u stranu. Daj da zamijenimo role,
da vučemo mi, da iskočimo iz naruženoga rama,
iz gorde uzvišenosti, iz naše uobrazilje gole.
Vozača sa rikšom ostavismo, nekažnjeni i bodri
sa pitanjem što sve muči — o pravdi i slobodi!
Na Zabranjeni grad jurili smo
kroz snijeg kasni, martovski,
vodiča sa zastavicom gubili smo,
slali ga dovraga bremenom psovki.
Prostorom i trenom tim opijeni
napredovali smo kao da vuče nas
drevnim zdanjima duh skriveni,
kao da čujemo negdje carev glas.
Zamisli nekada tu utrina bila je,
te neimare i krute okolnosti
i iskorak na putu harmonije,
to mnoštvo i trijumf umjetnosti.
Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima
i oči neke žedne za svjetovima.
Nama smrtnima zerica sreće treba
kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.
Svijete, hej svijete,
ja sam tvoje dijete,
vidiš li kako padam,
vidiš li kako stradam.
Pruži mi hrastov prut,
izvuci me iz blata,
daj mi oku zlata,
poželi mi srećan put.
1
Doba je pogodno za putovanje,
ne za masom što na pompezne gozbe kreće,
za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,
za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.
Idemo što dalje od lave i vulkana,
postojbini našoj što nas vjerna čeka,
planinama kitnim gdje sunce obasjava
staze vijugave prema Zlatnoj Strani,
kroz zanovijet, viš i kokločevinu,
do hrama sveca Georga, na brijegu,
gdje odmah iza portala smješteni su:
cement, civare i letve, a oko hrama
u tvrdoj zemlji naši mrtvi.
2
Ova smaragdna dolina,
međama izbrazdana,
ponekad u jezero se pretvara
kad zemlja ne može da podnese teret neba
i vodu vraća ispod kamenih gromada,
a s ravne podine šiknu mlazevi
kao gejziri na Islandu.
U rasutoj stvarnosti toj
naš svijet sav potone
samo krst od hrama trepti nad vodama.
3
Na muljevitoj obali prste lome
obnovitelji i ktitori,
gutači plamena, alhemičari,
mudraci istočnih strana i pjevač jedan
sa guslama od stakla.
Taj mob svjetski i vrhuška nad ponorom,
danima besjede čine,
dugačke i mutne.
4
Živjeti ovdje čovjeku je dato,
jednom će ili dvaput da vidi Letu,
njen nagli prodor kad stiže
sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.
Na kraju sve se zabravi, samo priča ostane
i traje dok drugi udes ili čudo
ne prođu ovim krajem.
5
Mi, stari promatrači neba i nepogoda
pod čistom zvijezdom istrajavamo.
Molimo jakoga boga:
O bože, bože,
ništa nam nije,
ništa nam nije!
A nešto kada je,
ti za nas ne haješ,
tvoj ne čusmo glas,
ti ne vidiš nas!