SNOVI, MAČEVI I SUZE

Kao ruža otvara se,  

motri me i prati,

svijet otkriva 

i pjeva iz snenih dubina.

Pruža mi hljeb i vino, 

širi lepeze, ogledala,

vodi me početku,

jasnoj svjetlosti, 

savršenstvu.

GRČKI GOVOR

Pohvala Homeru

Homer je svijet opjevao;

nama je ostalo o nama

o dušama našim i ranama

samo da se glaskamo.

On kao da se pomjera 

heksametrima u budućnost,

snagom diva, smjerno,

Pegazusa svog tjera.

 U domu svom

Noći te iznenadi me majstor pantomime,

upravo kad vratih se s daleka putovanja,

u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime

društvo odnekud i kod mene, da sanjaš

kako se svijet i ovđe zabavlja i divani

o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni

glumac taj kaže da mu je pozirao lani,

kad nagovor pao je pol da promijeni.

Evo do čega smo stigli, na božije djelo

udaramo; nož vrgnuli nehajno i smjelo.

  Dvoje njih

            Sjenima familije učitelja

            Nova Vujisića     

Vrijeme tajne mnoge

pod ključem drži skrite. 

Dijete bijah tad’. Uboge

i bolne viđeh lica crte:

dvoje njih, očaj i tuga,

na domu divnom svom,

dva koplja umorna, duga,

sa crnim platnom i suzom

žale sina svog i druga

nestalog u vremenu zlom.

(žalosna popijevka) 

Daleko od Crne Gore,

nije ga vratilo more.

Goli Otok nije ga vratio,

tamo je umoren,

tamo patio.

Sa konjićem mojim

u dvorištu, pred njima,

muke i jad osjetih svojim.

I danas kao da vidim sebe

u oku konjića kako zebem.

  O more, amore

Prag — hotel Alcron,

slušam glas neki, bariton, 

rukovao se sa Lenjinom.

Božanski i predivno,

Evropom željeznica tumara,

putujju da sruše cara.

Plombiran drug bez brige spi!

A u pravcu drugom, što se zbi? —

Alpima Langobardi jezde,

gaze sniježne zvijede,

pred sobom ruše

led, šume, i pjevuše:

O toplo more, amore,

prije ili kasnije

past' će imperije,

o toplo more, amore!

I sada, tautológije te,

kad nema druga Lenjina,

a nema ni Langobarda,

opominju nas i govore:

Prije ili kasnije,

past' će imperije,

pasti će sve!

 Dahau

Kada sam poslije rata

posjetio Dahau — logor smrti,

sreo sam tamo mnogo Grka.

Okolo krematorijuma stariji svijet,

muškarci i žene. Unutra i van na stazama

čuo se samo grčki govor.

Tražili su nešto kao i ja — neobjašnjivo,

kako je sve to bilo i moglo da se desi,

nama i epohi našoj?

Pitao sam se,

jesu li govornici grčkog zaista Grci,

jeli vrijeme ovo — zaista ovo,

i jeli moguće da nas svakog trena

glas nekog drznika

na apel pozove?

Esesovac bivši očajnički  priča

kako u snu bježi pred potočnicima

i pada. Kad bi se riješio scene linča,

to bi vodilo sreći, čarobnim snima.

On je turista sasvim običan,

ljetuje na Pagu, Nova Novalja!

Naizgled svim je Pažanima sličan,

ipak postupkom jednim se izdvaja.

Podlac taj bakšiš unaprijed daje:

pred njim je plahta, blista sjajem,

posluga leti, vino nosi, svega ima!

Gubitnik se tako sveti Pažanima? 

Preko rijeka i gora

Džugašvili — generalisimus

ne diše više. Poljska plače:

šume, prašume i hibiskus;

lijepi svijet, kotule i hlače.

Sve je stalo. Nema smijeha.

Minut ćutanja odzvanja.

Čase i dane bez grijeha,

drugačija stići će stanja.

Povijest Poljske, sem braka

sa Litvom, to je putanja

paklom, jauk iz mraka,

seobe, progoni i patnja.

Poljska se pomjera

preko rijeka i gora,

jezdi preko neba —

niko je ne treba.

Između istoka i zapada,

i između podjela,

Poljska potresno strada.

Poljska se rađa iz pepela.

 Zli dusi

 Glumac taj sad panično vrišti

iz haosa svog, sve da uništi

spreman je, bije potonji boj,

gleda smak svijeta, kraj svoj.

Kod njega doma je skup,

zli dusi zasjeli, imaju pristup

svemu, i duše imaju srodne,

zavjerenici protv slobode.

Odesa kad bi razrušena 

i pade kao dar od boga,

mi smo uvlačili ramena,

lumpovali, i radi toga

ne krivite nas. Barabe

sami ste spremili sve:

lupeže, bande, grabež,

banderovce. Te sjetve

žanjete sad. Evropom

napujdani kličete: «Dajte

oružje! Dajte atomskom

cijelu Moskvu sravnajte.»

Ne prolazi to. Ne može!

Vaša zluradost vraća se

kao bumerang, do kože

biće vam ogoljeno sve.

 Zašto tako godinama

Razgovor, davno započet,

nastavismo u velikoj mljekari.

Okolo nas u nedogled 

blistale su bavarske šume.

Sabesjednik moj poznavao je stare spise,

carstvo Urartu, Argonaute i bogove sve,

ali ne stiže znalac taj da objasni

zašto tako godinama

i bez znakova smirenja,

tinja vjerski sukob u Irskoj,

Timoru i Sarajevu —

jer upozoreni bjesmo:

nepoželjno je govoriti o tome,

tu, gdje teče čisto bijelo mlijeko.

   Ni tuge, ni saučešća

           Milivoju Milivojeviću Žoržu 

Kada je Žorž umro,

ne dugo poslije, sreo sam čovjeka

koji je kod njega brendi ispijao često

i tragove duvanskog dima

ostavljao na plafonu i zidovima.

Upita za njega. Kaže: ne otvra,

kao pas čeka pred vratima

i uporno zvoni.

Rekoh da je Žorž umro

i ispraćen nedavno

za domovinu sa počastima

koje dolikuju samo onima

što su dijelili sve

što se podijeliti može

slaveći časno život

i boravak naš na zemlji.

On se naljuti,

na pokojnika i na mene;

ni tuge, ni saučešća,

i reče da mu je ostao dužan

novac za koji je mogao 

mokasine da kupi.

JUTRO SVJETLOSTI

 Jednoj biblioteci

Da je Njegoš živio tako dugo kao ja

u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova 

i haos na policama bio bi znatno veći.

I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa, 

kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,

kako je umro i šta je kazao u potonjoj uri.

Ta velika retorika o vladaru i poeti —

tautologije su mračne i nepouzdane.

Što mi znamo o njemu? O tome,

jeli čitao Dantea, Augustina i druge?

Jeli se sa Puškinom sreo?

Sa Epikurom bio je u nesporazumu.

Zar vijenac slave, 

istkan od materije, čvrste i jake, 

dovoljan nije, za sve nas?

I pravda koju je tražio i za neprijatelja,

i to što je na  tronu visokom

veselog carstva poezije.

  Izvještaj iz Prevalitane

Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,

nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.

Gospodar je još u dvorcu i na mukama,

pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.

U Senatu je haos, a na granicama varvari,

čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!

Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.

Muževi su zauzeti. U planinama

jure divlje veprove, novac i zlato!

2021 

Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Ognjište krase duge crne verige. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa putovanja. Dalje ređaju se sobe i  prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.

   Jedne jeseni

 Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je sa bolom pod visokim zidovima jecalo, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo! 

Strašna ura zadesila je grad. Jedan pjesnik htio je da vidi i da se uvjeri dokle su spremni da idu varvari. Mrtav je ostao na tvrdom pločniku da leži.

  Iz povijesti

Poklisar Trojanskog konja

svakoga dana viče:

"O Crnogorci,

odrecite se vašega 

sićušnoga polisa

i ne mučite se:

mi ćemo za vas praviti

med i mlijeko."

Ide, od plemena, do plemena,

od doma, do doma,

viče, ne bole ga glasnice:

"O Crnogorci, 

odrecite se Vladimira i Kosare,

odrecite se vašega Njegoša,

Crvene Stijene, Oktoiha,

crvenih jezerskih vina,

odrecite se mora i gora,

neba i svega,

mi ćemo za vas

praviti med i mlijeko."

Dobro je da postoji taj brijeg

i jedno jutro od svjetlosti

koje svijetom nosim

s pogledom na Sedam Brda.

Dobro je da imam zelene mačeve,

i snove Mandušića Vuka,

i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;

dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi

koji pokušavaju da oplemene svijet;

da mislim na gore spasa,

na trideset zmajeva, na trista sokolova;

na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;

na Penelopu koja me živoga oplakala

i veselo otplovila sa svatima;

dobro je da mislim 

na godine zanosa, sjećanja i susrete,

i ljude koji me neće prepoznati,

na dvoboj odložen za plamene časove

što neće biti naklonjeni meni 

ili onom drugom što moju smrt

priželjkuje i moje ime

zatuca u kamen.

Dobro je da postoji taj brijeg

i jutro od svjetlosti,

ti snovi, mačevi i suze!

   Vatre danteovske

Neizbježno sjećanje ponoviće

snove i susrete koje nijesam htio.

Viđeću pakao, vatre danteovske,

prevaru i izdaju koja se zbila.

Ali izbaviće me lik neki,

oči koje govoriše sa mojima

i život će činiti uzvišenim.

Vratiću se svom bdjenju

da tajne otkrivam i vjenčavam.

  Pred nepoznatom

Stojimo!

Tražimo do bola,

do ushićenja — riječ spasilačku,

da stiša bijes epohe,

ridanje, golu žeđ.

Stojimo!

Pred nepoznatom smo

u tišini, što stiže,

navire, nadolazi!

Stojimo!

Na tananim linijama,

na vodi,

na vatri,

noćima,

dnevima;

tražimo riječ

spasenja,

pomirenja ...

   Alcudia, Španija, 1992.

  Riječi za nijemi film

           Piva, 1943.

Raskršće:

ljudska staništa,

dimni oblaci,

dišu vatre.

Crnobijela tišina.

jedna žena doziva,

bespomoćno,

beskrajno.

Na grudima 

stisla mikrokosmos — 

grumen živi.

Vide se boje

očiju, neba, zemlje.

Piva gori.

Sve gori!

   Trijumfu osmijeha

                                              Ljubu Čupiću

"Kada je on umro, cijeli grad je umro na trenutak,

ali nada je opstala. I kao da se sam njegov duh

digao i ulio se u nas, i nagnao nas da

idemo naprijed. I još uvijek živi s nama."

Na njegovoj obali,

od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.

Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,

lakomo gutali su vazduh.

Pred crkvom Petra i Pavla,

odlazak — rečenica bez kraja,

obred između života i smrti:

"Doći će dani slobode!"

Horizontom, zagrljaj proljeća,

prelazi lukove i mostove,

Trebjesom krvari kamen

i rasprskava se, a njegov osmijeh

raste kao zvjezdani vodoskok.

Petrovo troje maloljetne đece

Da se ne zaboravi,

izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

Njihova imena su tajne

u raspršenim slovima,

koje nagriza svjetlost.

Ona su u žeravici,

gomilama godina,

mineralnoj utrobi zemlje,

u zvjezdanoj prašini.

Spaljena mati

sa krilima od plamena,

nad zgarištem,

leti i lebdi.

Niko se ne odaziva.

DIMENZIJE

Samo govor smijeha

Stigosmo iz daljine,

smotni na samotni arhipelag,

dovezoše nas pomamni konj

da vidimo iguane i ptice od mora.

Tanušnu i nagu

ne tače ruka moja,

samo govor smijeha,

vreli januar i more.

Ne povedoh je da mi oboji život

i vrati buduće dane,

da ne listam prošle

pučinom rasutih ogledala.

Cayo Largo de Sur, 1994.

  Darovi

Pokreti, radnje,

rađanja koja mijenjaju svijet,

nenadni glasovi, mimohodi!

Riječi, micanje usana,

govor koji slijedi drugi.

Dan koji se otkriva, 

golemim zrcalima grli, 

pjesmu tvori, darove nosi,

sa lučom vječnom,

sve pita i uzima.

  Jezerska tišina

Stazom kraj jezera

na riđem konju

tanušna đevojka jezdi.

Bjelinom jutra

odlazi planine vrhu,

nebu, zvijezdi.

Ostasmo jezero i ja,

tišina i bjelina.

 Na dohvatu

Zanosna i mlada pitala je,

gđe su leptiri u vašim strofama?

Ta bića dražesna. Leptiri!

Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,

polunagi i bez buca, jurili smo za njima.

Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,

vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.

Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,

a bila je na dohvatu, lepršava i obojena,

jurila je cvjetnim livadama.

   Blaženstvo

Jednom položila je

ruke i lice na moje lice.

To razararajuće blaženstvo

prati me godinama.

   Dolazak

Da li to staza korača iz daljine

ili tvoja crvena haljina igra s vjetrom,

ili si ti, ili vrijeme uzvodno teče

i vitla uspomene.

Crna ruža

Sa druge planine

treperenje vatre doziva.

Njena koliba je tamo,

a iza zvjezdane zavjese,

daleka svetilišta

i beskraj.

Između nas bezbrižna

crna ruža — noć — 

gola krstari.

Veliki miting

Brani se muški

čelo muško,

gori i traje

na skutu ljubavnice.

 Prijevoj Trubjela

Ispratila me smjerno

smijehom etrurskim.

Putem uskim

dubok snijeg gazim.

ZLATNA STRANA

 Život

           Ristu Spasojevu sa Krsca

Vidiš taj prozor

preko ognjišta

što nas gleda,

već sto godina

otvoren je

ljeti i zimi.

Kad umrem,

zatvoriće se sve,

pa i taj prozor.

  Sporednik

Poznanik moj iz davnih vremena,

nagrađivan i slavljen,

skripte nam ostavi mnoge

o tamnim dubinama mora,

svetim mjestima i kraljevima,

hvaleći samo prošlost.

O dobu našem,

ništa — ni slova,

i ne izjasni se mudrac taj,

ni Za, ni Protiv.

Na mitingu slobode nije ga bilo.

Skrivao se negđe

kao ptica u suton,

balans držeći tako da mu se

ne može prići.

 Zlatna strana

Ovđe, na platou, neko je sazidao hram,

visoko prema vrhu planine,

gđe počinje i razbuktava se plaveti jasnost

i brijeg treperi pod teretom neba.

Poslije, neko je sve to razurio

i kosti ljudske zajedno s kamenjem

bacao okolo u provaliju vremena.

Dođoh da istražujem.

Srete me izvor, živa voda,

njeni slogovi, lišće,

lišajevi, srne i ptice;

orlovo gnijezdo, viline grede,

zborna glavica, napušteno katunište

i glas neki sa visine stiže.

Kaže mi, ova svjetlost

što pada i rastače se

zlato je, ne traži drugo.

Moji neprijatelji ne miruju

i kad drjemaju čine to jednim okom,

drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …

Mnogo ih je: sve sami razbijači,

derikože, potencijalne ubice,

žongleri, prevaranti, ...

Htjeli bi sve da okrenu:

moje, protiv mojih,

crnce, protiv crnaca,

Crnogorce, protiv Crnogoraca,

Mocarta, protiv Mocarta.

Moji neprijatelji pritajeni

śede sa mnom za istom trpezom,

meze, piju ista vina,

odlaze u Blagovješćensku crkvu,

boga mole i dišu sve nesigurnije.

Sve teže i teže drže vještačke brade.

Jednom kad se sasvim otkriju

ničeg zvjezdanog neće biti

na licimc tim.

Južnoamerikanski Crnogorci 

Noćas dok vjetar

silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim kako se udaljismo,

svako pod svojim nebom.

Samo da se dozivamo

i sanjamo zagrljaj koji budi uspomene

kad bjesmo jedno grlo i duša.

Miko je otplovio davno,

ostavio nam svoj - Mikov vrt.

Mi ga obrađujemo

i ogradu od pruća, kao on,

pletemo svakoga petoga ljeta.

Sjedimo u hladu stare lipe

na ivici korita presahle rijeke.

Mi posmatrači neba, vremena i nepogoda, 

udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,

diktature, žene, jezici i dijalekti. 

Noćas dok teče istorija

i vjetar silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim na vas pod južnim nebom

i na vaš bijeg od presahle rijeke.

Neke pretpostavke bliske istini

U redu mir i stabilnost,

ali ko tamo slavi zločince,

moli boga i priželjkuje

smrt Crnogorcima.

Sad posve siguran sam,

da bog naš i bog njihov,

nijesu isti,  mada teolozi

i drugi mudraci,

uporno i vjekovima glagolje

da je bog jedan!

Pjesma vojnika Sjeverne armije 

Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,

blagotvorna je nad ovim bdjenjem.

Rešetkama vremena prolaze sjećanja

i strah sa kojim dolazi zora i dan

kad neminovan je surovi nastavak istorije.

Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,

premazani ugljem i glibom,

oružjem ubojitim smrt će da siju.

Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,

veći nego se može dati,

iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.

Do odlučne doći će bitke,

gdje neće biti uzmicanja.

U jurišu s mačem, da li ću znati

za njen ishod, ili mrtav ostati

na bojnom polju, a potom biti slavjlen,

ili zaboravljen?  

So, hljeb i svjetlost

Ako progovorim o njima

što sjede gore pod baldahinom

i kažem ko su ta gospod

što kradu nam

so, hljeb i svjetlost,

što će se desiti sa slobodicom mojom?

Ako progovorim o dobu koje sanjamo

u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola

što pada i pada u zaborav, poslije

što će se desiti sa nama, sa njima?

Poslije — ne može više da se odlaže.

  Crnomorski monolog

Moglo se bez ovoga,

to svi znaju.

Sjedio bih u hladu baldahina

s ordenjem šarenim prsima.

Ovdje sa varvarima pratim

sudare godišnjih doba

i čekam rimske galije

da uplove sa djelom imperatora

"Spisak pomilovanih lica".

Sa morem zdravim se.

Ono surovom magijom

nadu daje, veže me i vara;

svijet će se popraviti

i vratiće se sve na pravo mjesto.

Cezar, zauzet orgijama,

brine jedino o sebi,

ali kad pane s trona

i bude zgažen kao mrav,

Publije Ovidije Naso,

prognanik i poeta, 

može da se vrati

na rimski pločnik

i počne sve iz početka:

retorika, ljubav, afere,

Amores, Ars amatoria,

Tristia, Metamorphosen ...

Sve da imenujem

Kretao sam se od jednog lavirinta,

do drugoga, cijeloga života,

putevima i bespućima,

a kad sam u posjete bio,

daleko, prijateljima mojim,

zemlju mi uzeše i kuću

što bješe na stijenu naslonjena.

Šta mi sve nijesu uzeli i oteli,

moji i drugi, ali osta mi dosta:

jezik sve da imenujem

i stvaram riječi niz,

opet, stalno i bez kraja

svijet da pretačem.

Potonji manifest

Sad je nebitno i to ko je izdao

kad svi tonemo sa ovom olupinom

što bješe nekad brod.

POD ČISTOM ZVIJEZDOM